Kad su četnički dželati banuli na vrata, Ismet Hadžiosmanović nije molio za život već da mu dopuste da dovrši domaćinu započeto sedlo…
Kad su se siročad Ismeta i Bisere Hadžiosmanović, Hasan i Mujo, poslije Drugog svjetskog rata skrasili u Mojkovcu kod ujaka Aljka Alijagića, oba su završili mehaničarski zanat i prešli da žive i rade u Pljevljima.
– Tu smo se Mujo i ja sreli i zavoljeli – kazuje dalje Emira Hadžiosmanović. – Vezalo nas, valjda, i to što sam i ja kao i on bila siroče. Otac mi Hajro Ćinara i jedna mi tetka poginuli u Pljevljima 1943. godine od bombardovanja, pa poslije moja majka Pemba podizala sestru mi Sabahetu (bila udata za pisca i poznatog pljevaljskog kulturnog poslenika Uzeira Bećovića, prim.B.S) i mene, a onda i još troje siročadi od zaove iz Čajniča.
Mujo 1963. godine nekako dobi posao u Mostaru pa smo se onda preselili i oboje zaposlili i nastanili ovdje. Dobili smo sinove Medina – Bobana i Nermina i ćerku Biseru – dali joj ime po babi, Mujovoj i Hasanovoj majci, da je spomenemo jer je, svi to kažu u Pljevljima, bila dobra i čestita žena. Boban mi se oženio, dobio dvije ćerke, ali ga onda, evo je taman prošlo petnaest godina, bolest pokosi. Od Nermina takođe imam dvoje unučadi, dočekala sam i praunuče. Udata mi je i ćerka, i od nje imam dvije unuke. Eto, lijepo potomstvo samo da mi je Boban poživio, a i Mujo, vala, ode prerano, ne dade mu se, umrije dvije godine poslije Bobana.
Djever Hasan je ostao u Pljevljima – kazuje dalje Emira – zaposlio se kao vozač i ostao tu do kraja radnog vijeka. Sa suprugom Sabrijom dobio sinove Ismeta, dao mu ime po djedu, i Derviša i ćerku Ismiru. Ismet je došao kod nas u Mostar i upisao vojnu školu. Otišlo mu to od ruke, završio poslije i vazduhoplovnu akademiju i postao pilot Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva. Onda postao i instruktor na „migovima“ i dogurao do čina kapetana prve klase. Bio je na službi u Bihaću. Oženio se i sa suprugom Hasnijom dobio tri ćerke – Sabriju, Mairu i Mirnu.
A onda tragedija: poginuo je 12. januara 1989. godine iznad sela Jasenica kod Bosanske Krupe, srušio se avion i stradao i on i pilot – pitomac kojeg je obučavao, Slovenac Venceslav Ivanjšić. Ismet je tada imao samo trideset i četiri godine, a taj Slovenac nesrećni tek dvadeset i sedmu. Ismet je sahranjen na groblju Ravni u Pljevljima, a lijep spomenik je Armija podigla i na mjestu pogibije i kako čujem i danas se čuva (ćerke pilota Ismeta Hadžiosmanovića stasale u čestite i visokoobrazovane ljude, Sabrina je ljekar, specijalista neuropsijatar, Maira ekonomista, a Mirna je završila studije stranih jezika na Filozofskom fakultetu u Nikšiću i sada živi u Holandiji, napomena B.S).
– Četiri godine pošto mu je poginuo sin – nastavlja Emira Hadžiosmanović malu „sagu“ o potomstvu sedlara Ismeta – umrije i djever Hasan, a nepune dvije godine poslije i supruga mu Sabrija. Oni su u međuvrevenu već bili preselili u Titograd, odnosno današnju Podgoricu, gdje su i kuću napravili i gdje im sada žive ćerka Ismira i drugi sin Derviš. Ismiri je muž umro i nije imala poroda, a Derviš je bio poznati fudbaler i, pored ostalog, veoma uspješno igrao za podgoričku „Budućnost“ i nikšićku „Sutjesku“. Ima i on troje krasne djece…
Emira Hadžiosmanović kaže da su se njen muž Mujo i djever Hasan dugo raspitivali i pokušavali doznati kod koga je njihov otac radio to posljednje sedlo, gdje je tačno ubijen i gdje je zakopan, ali im nikad nije pošlo za rukom da to utvrde.
Sudbina se, eto, ipak postarala da ne bude kako su zlotvori zaumili. Vrijeme nije zamelo priču o dobroćudnom sedlaru zlatnih ruku i njegovoj „čudnoj igri“ za još koji trenutak života i neobičnoj predsmernoj osveti dželatima. I što je najvažnije: ostao za njim šitoki trag potomstva, buket veoma uspješnih i časnih ljudi…
Budo Simonović
K R A J
