Ne vjerujem u države – nacije i mislim da je u toj ideji po kojoj funkcioniše naš svijet ujedno i početak sveg zla. Pametniji i politički obrazovaniji ljudi su na tu temu napisali i misliili vrlo ozbiljno. Neka druga, potpuno drugačija organizacija svijeta biće nam svima potrebna ako mislimo sačuvati planetu. Anarhistički je moto: ‘no nation, no religion’. Ja bih dodala: no weapons. U toj utopiji bi rat bio ilegalan, izvan zakona.
Mira Furlan, jedna od najpoznatijih jugoslovenskih glumica, u intervjuu za Vof Feminae govori o pozorištu, životu u Americi, glumačkom pozivu, o nedavnom stalnom angažmanu u HNK Rijeka, autobiografiji koju priprema…
ŠTO VAM JE ZNAČILO GOSTOVANJE NA FESTIVALU ZIMSKO LJETOVANJE U KULI STOJANA JANKOVIĆA U ISLAMU GRČKOM, PORED ZADRA, GDJE STE PRIJE TRI GODINE SUDJELOVALI NA RADIONICI O EGZILU I EMIGRACIJI. SAMO ZA TU PRILIKU DOŠLI STE DIREKTNO IZ LOS ANGELESA. KOJI DOBAR RAZLOG VAS JE NA TO NADAHNUO?
Ja sam naučila cijeniti dobar i plemenit gest kakav je bio ljubazni poziv divnih žena iz Centra za mirovne studije u Kulu. Naime, dobrih i plemenitih gestova u životu je malo. Ako me neko iz ove sredine pozove da dođem, ja ću učiniti sve da se to desi. Poziva je u ovih četvrt vijeka bilo toliko koliko stane na prste jedne ruke. Tako naprosto stoje stvari. Dakle, te meni nepoznate žene su me pozvale i ja sam se odazvala. To se pokazalo kao odličan potez. Svaki put kad sam bila u Kuli bilo mi je predivno. Osjećala sam se sigurno i slobodno i mogu reći da sam tamo stekla prave prijatelje. A i samo mjesto je jedno zaista čarobno, mjesto posebne energije. Da sam ‘new age’-er, usudila bih se reći da je to možda neki vrlo posebni vortex, centar energije. Ali nisam pravi new age-er, tako da ću se suzdržati od takvih velikih, pretencioznih riječi. Nadam se da ću opet imati prilike da dođem tamo i da se družim sa sebi bliskim ljudima.
U AMERICI ŽIVITE, RADITE I PLAĆATE POREZ. KAKO JE ŽIVJETI S OBAMINOM ADMINISTRACIJOM?
Haha, da, tačno, tamo plaćam porez! Uh! Baš smo ga sad platili! Ljudi me često pitaju kako bih definisala pojam ‘doma’. Ovoga časa, nakon ovog vašeg pitanja, pada mi na pamet možda jedini tačni – i realni – odgovor: ‘Dom je tamo gdje plaćaš porez’.
Kako je živjeti s Obaminom administracijom? Pitanje je koliko se čovjeka i njegovog malog, individualnog života, uopće tiču promjene na vrhu. To je ono što je drugačije (ne nužno i bolje) u Americi od ovih naših krajeva: politika čovjeku u Americi ne zadire u život tom silinom i tako direktno kao što je to slučaj ovdje. Iako je i taj sud vjerovatno netačan i diskutabilan. Ja sam ovdje, na ovom prostoru, javna osoba. U Americi sam ipak samo jedan od 250 miliona građana. Da sam u istaknutoj političkoj poziciji, i meni bi se politika miješala u život. U svojoj davnoj kolumni u Feralu pisala sam o jednom novinaru koji je dobio Pulitzera, i karijera mu je cvjetala i financijski je bio na samom vrhu. A onda je napisao članak koji se nije svidio FBI-u i tu je sve puklo. Čovjek više nije mogao dobiti posao ni u zadnjim lokalnim novinama i na kraju se ubio u 48. godini, ostavivši za sobom troje djece.
Pod Obaminom administracijom ne bi mi bilo lako ni da sam ilegalni stranac ili, kako to zgodno kažu Amerikanci, ‘alien’ (igrala sam takvu jednu na TV!) jer je Obama poznat kao ‘Deporter in Chief’, on je, naime, deportirao veći broj ilegalaca nego sve druge administracije zajedno, što je zapanjujuće. Takođe mi ne bi bilo lako ni da zavisim od američke pomoći najsiromašnijima. Iako bi mi tu bilo mnogo, mnogo lakše nego što mi je moglo biti pod Bušem i republikancima koji nastoje ukinuti svaku vrstu pomoći najsiromašnijima. Obama je napravio veliku stvar sa zdravstevnim osiguranjem. 50 miliona ljudi je preko Obama care-a dobilo osiguranje. I opet, ja i moja porodica nismo od Obama care-a imali koristi jer ne pripadamo toj kategoriji najsiromašnijih.
Oni u sredini su zapravo u lošoj poziciji i nemaju pomoći niotkuda, ni što se tiče zdravstva, ni što se tiče visokog obrazovanja. Ovo posljednje me se ovoga časa posebno tiče jer moj sin se upravo prijavio za koledž. Dakle, Obamima administracija je zaista napravila velike i značajne promjene koje se tiču najniže ekonomske klase. U takozvanoj srednjoj klasi (middle class – kako to tek uvredljivo zvuči!) nema bitnih promjena. Tu je čovjek ‘on his own’ i ne preostaje mu drugo nego da se dovija na sve moguće načine kako da plati zdravstveno osiguranje za sebe i svoju porodicu i kako da smogne stotine hiljada dolara da školuje dijete.
Po mom skromnom mišljenju, a i po mišljenju mnogih ljudi u Americi, onih koji će ove godine glasati za Bernie Sandersa, činjenica da su zdravlje i obrazovanje dostupni samo najbogatijima predstavlja uvredu za mozak, najstrašniji atak na samu ideju Amerike (‘all men are created equal’ etc.), kraj demokratije pa i kapitalizma i ulazak u doba novog robovlasništva. Mislim i vjerujem da je Obama, za kojeg sam glasala vrlo entuzijastično mnogo toga želio i htio promijeniti. Opstrukcija je bila neopisiva na svakom koraku. Apsolutno svaka njegova ideja je dovela do sudskog spora na najvišem nivou. I to malo što se postiglo u sferi zdravstvenog osiguranja će biti srušeno onog trenutka kad na vlast dođu Republikanci. Ono što je zapanjujuće (ako je išta više uopće zapanjujuće) je činjenica da narod uporno glasa protiv svojih vitalnih interesa. Tako je u Americi, tako je i ovdje. Ta me činjenica nikada ne prestaje uvijek iznova šokirati.
KASANDRA NJEMAČKE SPISATELJICE CHRISTE WOOLF TEKST JE KOJI GOVORI O RATU, PRIPREMAMA ZA RAT, RATNOJ I PREDRATNOJ PROPAGANDI U TROJI. JE LI VAM POMOGLA ČINJENICA DA NEKE OD OVIH TEMA POZNAJETE IZ VLASTITOG ISKUSTVA, EMOCIONALNO I TRAUMATSKI?
Da, naravno, sve su to teme koje su me dotakle vrlo osobno, koje sam doživjela i proživjela, o kojima neprestano mislim, koje prepoznajem neprestano svuda oko sebe. Nema bijega od tih tema. Nismo mi ovdje nikakav izuzetak. Sve je isto svuda. Kao što kaže stari dobri Eshil čije stihove govorim na kraju ove predstave: ‘Tako je bilo uvijek i uvijek će biti.’
PRIJE NEKOLIKO GODINA, U JEDNOM INTERVJUU NA PITANJE O EMIGRACIJI CITIRALI STE LIBANONSKOG PISCA AMINA MAALOUFA KOJI JE U VEZI EMIGRACIJE REKAO: ‘ŽIVJETI IZMEĐU DVA SVIJETA KOJA OBA PODJEDNAKO OBEĆAVAJU I RAZOČARAVAJU…’. STOJI LI JOŠ UVIJEK TA KONSTATACIJA ZA VAS?
To je upravo genijalna rečenica. Hvala vam što ste me podsjetili na nju. Da, to je točno. Tako živjeti je teško jer shvataš da pravog ‘pripadanja’, ma što to značilo, nikad više u životu neće biti i da ga naprosto ne može biti, da će ti uvijek nešto negdje nedostajati, da nigdje više nećeš biti sasvim ‘doma’, sasvim cijeli, sasvim potpun i ‘tačan’, ali u toj poziciji postoji i element onog najvrjednijeg, a to je sloboda. Sloboda je, kao što znamo, teška i najčešće neugodna, ona sa sobom donosi ogromnu dozu izazova i postavlja te u poziciju apsolutne odgovornosti za svoj vlastiti život i za odluke koje donosiš. Ali je ona i najveća vrijednost u životu, neprocjenjiva. Ja, jednom riječju, ne bih mijenjala svoje emigrantsko iskustvo ni po koju cijenu. Na kraju nam preostaje samo to, čini mi se: vlastito iskustvo. Moje je bilo – reći ću to tako – jedinstveno, vrijedno, poučno i uvijek zanimljivo. Ne mogu se žaliti. Mozda čak, u dobrom hrišćanskom maniru, mogu i zahvaliti svojim ‘neprijateljima’.
U LA-U I AMERICI VAM, PREMA VLASTITOM PRIZNANJU, NEDOSTAJU POZORIŠNI ANGAŽMANI. U ČEMU JE, PO VAMA, TEMELJNA RAZLIKA IZMEĐU DANAŠNJEG NAČINA RADA U POZORIŠTU S ONIM 80-IH I 90-IH?
Kako da vam na to pitanje odgovorim kad tako malo znam o pozorištu koje se sada radi ovdje? Nisam pozorišni stručnjak, nisam nikada imala osobitu sklonost za teoriju pozorišta. U glumu sam krenula iz sasvim drugih razloga: to je bio intenzivan, ‘totalan’, sveukupni izraz cijelog mog bića, i intelektualnog, i emocionalnog, i fizičkog, psihološkog. Kad sam jednom davno, u jednoj gimnazijskoj predstavi, prvi put stala na scenu i kad me obasjalo bistro, oštro, nemilosrdno ali čarobno svjetlo reflektora, znala sam pouzdano da je upravo to mjesto na kojemu želim biti, na kojemu se osjećam slobodna i – recimo to tako – moćna. Pozornica je za mene uvijek bio prostor slobode. Na njoj se osjećam snažna. Za razliku od života u kojem se često osjećam upravo suprotno.
DOMINANTNO STE GLUMICA, NO NAPISALI STE I DRAMSKI TEKST ZA PREDSTAVU ‘DOK NAS SMRT NE RAZDVOJI’, KOJI GOVORI O ZAGREBU I 70-IM GODINAMA PROŠLOG VIJEKA. PLANIRATE LI SE I DALJE BAVITI DRAMSKIM PISMOM I O KOJIM BISTE TEMAMA U BUDUĆNOSTI VOLJELI PISATI?
Objavila sam i knjigu eseja, kolumni koje sam godinama pisala za dragi Feral. Sad završavam memoarsku knjigu kojom se bavim već godinama. Imam mnogo projekata, mnogo spisateljskih ideja i želja. Ali vremena je sve manje.
NEGDJE STE KAZALI DA NEMATE TELEVIZOR. KOLIKO STE, DOISTA, IZOLOVANI OD SAVREMENIH MEDIJA?
Imam televizor ali ga, kada sam sama, nikada ne palim. Kao da su mi s godinama slike postale napornije od riječi. Ne snalazim se na internetu, ne gledam Youtube videa, sve mi je to užasan napor, što je zapravo čudno za jednu glumicu koja zadnjih godina čak i ne radi pozorište nego uglavnom snima. Ne znam kako izgledaju političari, npr. ovdje sam neki dan upalila tv i mislila: Gle, i ovdje u Hrvatskoj imaju nešto kao Saturday Night Live. I onda sam mislila: Pa nije naročito duhovito. I mislila: Vidiš kako više ne prepoznajem te glumce. A onda shvatila: O ne, to je sve za ozbiljno. To su pravi političari, predsjednici partija, bitne osobe u ovoj zemlji. Moram reći da me to šokiralo. Hoću reći: samu sam sebe šokirala, svojim apsolutnim neznanjem i neshvaćanjem tzv. realnosti. Kada čovjek gleda Trumpa, onda mu zaista glava može eksplodirati: je li taj klaun, kojemu je jedina kvalifikacija za politiku činjenica da je najbogatiji, iz nekog reality show-a? Je li sve to neka šala, vic? U kakvom to svijetu živimo? Ima li u tom svijetu ijedna druga vrijednost osim instant slave i novca? Želimo li u takvom svijetu živjeti i u njemu sudjelovati? Moj odgovor je: što manje.
GLUMA, BAREM NA NAČIN KAKO SE VI NJOM BAVITE, FIZIČKI JE ZAHTJEVNA I ISRCPLJUJUĆA PROFESIJA O ČEMU ŠIRA JAVNOST MALO ZNA. ČESTO JE ISTICAN ONAJ EMOCIONALNI/PSIHOLOŠKI NAPOR U VAŠEM POSLU, NO ČINI MI SE DA JE OVAJ FIZIČKI POMALO ZANEMAREN. ULIČNIM RJEČNIKOM REKLI BISMO DA JE TO ‘NAPORNA ŠLJAKA’. KAKO SE NOSITE S TIM? KADA VAM JE I ZAŠTO BILO NAJTEŽE?
Pravo pitanje za ovo moje zadnje iskustvo. UŽASNO MI JE TEŠKO. Ova velika slova su mi nehotice izašla iz dubine duše, tj. mog umornog, preumornog tijela. Da, baš je ‘teška šljaka’. A tijelo, na žalost (a možda i na sreću) stari i brže se umara i krhko je pa su povrede česte. Bila sam bolesna na premijeri, jedva sam govorila. Povrijedila sam palac desne ruke, a onda i prignječila rebra. Možda bih od sada trebala raditi samo radio drame! Ha,ha!
Da ne govorim o filmskim snimanjima. Na seriji Lost su na nas cijele jedne hladne, vjetrovite noći lijevali vještačku kišu. Na kraju, kako to već biva, tijelo se pobuni i ne može više. Ja sam počela tako užasno cvokotati da nisam mogla izgovoriti svoje replike. Trebali su zaustaviti snimanje dok se moje tijelo ne dovede u red. Refleksne radnje, ne možeš ništa nego pristati na to svoje krhtko i lomljivo i neposlušno tijelo. Tijelo je najčešće ionako mudrije od naših mozgova. Ono nam kaže što možemo i što ne možemo. Ali je režiser bio bijesan na mene. ‘To cvokotanje je neprofesionalno’, derao se na mene. A ja sam još jače zacvokotala! Tijelo je naprosto reklo: Neću pa neću!
MOŽE LI I NA TEMELJU ČEGA POVUĆI PARALELA IZMEĐU LIKA KASANDRE I NEKIH OD ULOGA KOJE STE RANIJE GLUMILI U POZORIŠTU I TV PRODUKCIJI? POČETKOM 2000-TIH NA BRIJUNIMA STE U REŽIJI LENKE UDOVIČKI TUMAČILI ULOGU MEDEJE, JOŠ JEDNE SNAŽNE ŽENE IZ EURIPIDOVOG OPUSA, A NA SPLITSKOM LJETU 1990. IGRALI STE ULOGU HELENE. SADA IGRATE JOŠ JEDAN EURIPIDOV LIK, NO OVDJE ISPISAN U PONOVNOM, FEMINISTIČKOM KLJUČU AUTORICE CHRISTE WOLF. ŠTO VEŽE OVE MITSKE ŽENE S KASANDROM? NJIHOVE SU KARAKTERE ISPISIVALI MUŠKI AUTORI I DOMINANTNA PATRIJARHALNA OPTIKA, NO WOLF PRIČU O KASANDRI, KAO UOSTALOM I O MEDIJI, ISPISUJE PONOVNO.
Da, naravno, paralela ima ‘kao u priči’, kao što kaže jedan moj prijatelj. Od simbola mi se vrti u glavi. Imam jaku želju da moj slijedeći projekt bude izvan tog začaranog kruga mitskih likova i simbola koji se pri tom onda još vežu i za moju vlastitu privatnu priču na ovim prostorima. Kad smo prvi put pročitali komad, adaptaciju romana Christe Wolf, jedan duhoviti glumac iz riječkog ansambla, Davor, rekao je: ‘Ok, sad smo to pročitali. Zatvorimo tekstove i krenimo raditi jednu veselu komediju.’ Bila je to šala, ali je u tome bilo iskrenosti i istine. Ima Christa Wolf jednu rečenicu koju u ovoj predstavi izgovara pripovjedačica, Olivera Baljak: ‘Hoće li to Kasandru osloboditi mita?’ Hoću li se ja ikada osloboditi mita? Mogu li? Trebam li? Bi li to zaista bilo moje oslobođenje?
Ja naginjem kao glumica jakom materijalu. U životu mi je uvijek nedostajalo intenziteta, snage, velike emocije. Pa sam je onda sama izmišljala i onda kada je nije bilo. Tu je pozorište za mene bila savršena terapija. Tu sam se napajala svim onim što mi je u životu nedostajalo. Ali vrijeme prolazi, čovjek se umori. Umori se i od jake emocije. Sad mi treba mir. Dosta je bilo velike drame. U životu sasvim sigurno.
Grci, osobito Euripid, su ‘moji’ ljudi. Razumijem i mogu stati iza velikih emocija, velikih tema. Ok, mogu. Da li i hoću? U ovom trenutku svog života? To je pitanje koje sada postavljam sebi, više kao čovjeku nego kao glumici. Konačno, i ovaj moj dolazak u Rijeku, osim što je bio odgovor na divnu, poštovanja vrijednu gestu Olivera Frljića i Marina Blaževića, je i moje osobno ispitavanje sebe same: šta još želim? Šta me čini srećnom? Šta me puni, šta mi treba? Sva ta pitanja se odnose i na profesiju ali i na moje bivanje na ovim, ‘mojim’, prostorima. Je li mi ovdje lijepo? Osjećam li se dobro i, kao što je neko jednom pametno rekao, ‘tačnije’ nego tamo? Kako mi je opet u mom jeziku?
Sve je to jedno veliko putovanje. Uglavnom po sebi. Zahvalna sam da imam priliku boraviti u ovom divnom, srdačnom, otvorenom gradu, da mogu sa prozora gledati more koje me svaki put iznova čini sretnom, da mogu ponovno pustiti glas na velikoj sceni pravog, starinskog pozorišta, da sam okružena divnom ekipom ozbiljnih, predanih, dragih glumaca, da – jednom riječju – imam priliku ‘doći doma’. Zahvalna sam Oliveru i Marinu, zahvalna glumcima, zahvalna Rijeci, zahvalna Jadranskome moru. Jesam li patetična? Baš me briga!
KASANDRINO ‘LUDILO’ JE ZAPRAVO POTREBA DA SE KAŽE ISTINA. POD IZGOVOROM LUDILA I IZDAJE PROGANJANI SU I NEKI OD KNJIŽEVNIKA/CA I UMJETNIKA/ICA S OVIH PROSTORA 90-IH GODINA. POPIS JE DUGAČAK, NO KORESPONDIRA LI OVAJ KOMAD I S DIJELOM VAŠE BIOGRAFIJE?
Apsolutno. Istina je teška disciplina i ljudi je uglavnom ne mogu i ne žele podnositi. Paralele itekeko postoje. Svako ko je devedesetih zucnuo o tome da ne prihvata rat koji se pri tom već uvelike vodio, da ne želi mrzjeti zato što je tako neko na vrhu odlučio, da ne želi obući uniformu bilo koje vojske, pa i one ‘umjetničke’, taj je bio prokazan i osuđen, pa i prognan. Tu Kasandrina priča, kao sto je to i Antigonina, postaje univerzalna. Zanimljivo je da su žene bile te koje su bile najbrutalnije prokazane kao vještice, kurve i izdajice. Bilo je tako lako i tako beskrajno privlačno, da ne kažem neodoljivo, baciti kamen na ženu. U tom kamenovanju su sudjelovale i same žene, dapače one su bile najentuzijastičnije. Otvorenu sezonu lova na moju osobu je, na primjer, pokrenula upravo žena,Tanja Torbarina, u Globusu.
Također je vrlo lako i isto tako privlačno proglasiti ženu ludom. To je najpopularnija metoda eliminiranja žena koje misle. Koliko sam puta čula rečenicu ‘Ah, ona je luda!’ o sebi, ne bih više mogla pobrojati. ‘Luda, teška za rad’. To je ta etiketa od koje onda svi bježe u strahu. Još ću o svemu tome reći ovo: meni nije najbolnije to što se desilo devedesetih. Recimo da je bio rat. Ljudi su ginuli. Ljudi su gubili djecu na bojištu. Nije čudo da se gubi razum. Ono što je zastrašujuće je da je od toga prošlo 25 godina i da mene niko, ponoviću to još jednom: NIKO, nikada nije pozvao da ovdje radim, s izuzetkom Rade Šerbedžije, zatim Žarka Radića (radilo se o projektu u Rijeci koji zbog poslova u Americi nisam mogla raditi), te jedne sapunice na Novoj TV koju sam zapravo s guštom odradila, usprkos (da citiram Feral) visokom ukusu mojih tankoćutnih kolega iz kazališta, usprkos i unatoč preziru tzv. visoke kulture i zagrebačke kulturne kreme. Imala sam u ovih 25 godina i dvije ponude za film i TV ali su obje otkazane u času kad sam pristala. Zaključak: nikad ne reci ‘da’!
JESTE LI ČITALI ORIGINALNI TEKST CHRISTE WOLF? AKO JESTE ŠTO JE ONO ŠTO STE IZ NJEGA KAO ČITATELJICA PONIJELI?
Naravno da jesam, ja sam ozbiljna glumica! Ha, ha! Čitala sam taj roman čim je izašao, osamdesetih godina i jako mi se svidio. Ženski ugao istorije. Pametno, divno.
JESTE LI OTPRIJE POZNAVALI REDITELJICU NADU KOKOTOVIĆ?
Ne, zapravo ne. Vrlo površno. Još na Akademiji sam svaki put pomislila, kad god bih je vidjela: ‘Najljepša žena na svijetu!’ Bila je fascinantno lijepa. Kad kažem lijepa, mislim na mnogo više od fizičke ljepote. Mislim na snagu, karizmu, cijelu osobu.
S ČIM SE OVIH DANA BORITE U PORTRETIRANJU LIKA KASANDRE, ŠTO JE U OVOJ PREDSTAVI ZA VAS NAJKOMPLEKSNIJE?
Treba mi ogromna fizička snaga da to iznesem, izgovorim, otrčim. To je moja glavna borba. Ostalo je užitak i veselje.
MOGLI BI SE KAZATI KAKO IMATE ‘KOMPLIKOVAN’ ODNOS S MAINSTREAM MEDIJIMA NA BALKANU. NERIJETKO IZMISLE NEKU VAŠU ‘ZVUČNU’ IZJAVU, A KADA VAM POKLONE PAŽNJU, UGLAVNOM SE VRAĆAJU NA 90-E GODINE. VJERUJEM DA STE TIME BILI FRUSTRIRANI, JESTE LI JOŠ UVIJEK I KAKO STE TO USPJELI NADIĆI?
Nema kraja uvredama. Nema kraja gluposti. Nema kraja zlobi. Nema kraja nepoštovanju. Nema kraja odvratnim fotografijama na kojima sam uglavnom gola. Nema kraja ponavljanju iste, iste, iste priče. Odvratno.
PIŠETE LI JOŠ UVIJEK AUTOBIOGRAFIJU, DOKLE STE STIGLI S TIM? KOJI TEMELJNI MOTIV VAS U TOME POKREĆE?
Imam potrebu ispričati svoju priču. Vrijeme leti neopisivom brzinom, sve ga je manje. Sve se zaboravlja (da citiram Christu Wolf: ‘Kako se brzo i temeljito zaboravlja!’). Treba se prisjetiti. Treba zapisati. Radim to zbog sebe, u nadi da će nešto ostati zabilježeno. Radim to zbog svog sina koji je mali Amerikanac, Angelino, da može pročitati ko je bila ta njegova mama, da je se prisjeti i možda je pokuša razumjeti, onda kad je više ne bude. Ali zapravo radim to ne bih li sama shvatila šta sam i ko sam. Pa konačno, i gluma je bila i još uvijek jest samo sredstvo da dođem do sebe. Kao da se cijeli život na različite načine bavim samo jednom stvari: introspekcijom. Drugo ništa ne znam, drugo se i ne usuđujem. Ima li dublje rečenice od one Sokratove: ‘Znam da ništa ne znam.’
VAŠ NEDAVNO OBJAVLJEN STALNI ANGAŽMAN U DRAMI HNK RIJEKA PRVI JE PUT DA SE NALAZITE U STALNOM POSTAVU NEKE NACIONALNE POZORIŠNE KUĆE, NAKON 90-IH. ŠTO TO ZNAČI ZA VAŠ ŽIVOT I RASPORED U BUDUĆNOSTI? HOĆETE LI ŽIVJETI NA RELACIJI LOS ANGELES-RIJEKA? ŠTO JE ONO ŠTO VAS JE UČVRSTILO U TOJ ODLUCI?
Pitate me o tome što mi znači status u ‘nacionalnoj kući’. Meni ništa naročito jer me takve velike riječi ne uzbuđuju. Tu sam, kao sto znate, u manjini pa sam valjda zato i otišla. Ne vjerujem u države – nacije i mislim da je u toj ideji po kojoj funkcionira nas svijet ujedno i početak sveg zla. Pametniji i politički obrazovaniji ljudi su na tu temu napisali i misliili vrlo ozbiljno. Neka druga, potpuno drugačija organizacija svijeta bit će nam svima potrebna ako mislimo sačuvati planetu. Anarhistički je moto: ‘no nation, no religion’. Ja bih dodala: no weapons. U toj utopiji bi rat bio ilegalan, izvan zakona.
Na žalost, ne idemo prema toj vrsti utopije. Idemo upravo u obratnom smjeru, u potpuno uništenje ljudske rase i naše predivne planete sa njenim nevinim stanovnicima – životinjama i biljkama, toliko simpatičnijim od ljudi.
Eto, od nacionalnog kazališta do uništenja planete je vrlo kratak put. Barem u mom mozgu.
Za Rijeku mogu samo reći: divno mi je bilo. Jela sam najbolje na svijetu, jedna konoba bolja od druge, divne šetnje uz more, i – glavno – divni, srdačni ljudi koji mi prilaze i kažu, kao jedna nepoznata gospođa juče: ‘Kako je lijepo što ste tu. Srce mi je puno kad vas vidim!’ Ko to ne bi rado čuo!
KAKO GLEDATE NA NAJNOVIJA ZBIVANJA VEZANA ZA INTENDANTA FRLJIĆA I PRITISKE KOJIMA JE TRENUTNO IZLOŽEN? KAKO TAKVA ATMOSFERA LINČA UTJEČE NA VAS KAO GLUMICU U OVOM TRENUTKU?
Brinem se za njega. U njegovoj osobi ima čistoće, takva je bio i njegov gest prema meni. Osjećam u njemu gotovo dječju potrebu za pravdom, i to mi je dirljivo i podsjeća me na mene u mladosti (a možda i u starosti!). Ali ne čudim se ovome što se sada događa u Hrvatskoj. Za razliku od mnogih koji se sad pitaju kako je moguće da su se stvari do te mjere radikalizovale, ja mislim da su one tako postavljene još onih davnih devedesetih kad su svi ćutalii i svi pristajali. Ne želim biti antipatična i reći ‘I told you so’, ali, baš kao i u Kasandri, već je tada bilo jasno kamo stvari idu. Tada je trebalo reagovati, a to, uz rijetke iznimke kao što je to bio Feral, nije činio nitko. Sada su se stvari cementirale, istorija se nanovo napisala, i čuđenju više nema mjesta. Ovo više nije moja borba, ja sam svoje bitke završila. Sada samo mogu dati svesrdnu podršku ljudima kao što je Oliver, kao što je Marin, kao što su riječki glumci, kao što je Rijeka kao grad sa svojim gradonačelnikom, sa svojom knjižarom Ex Libris, sa svojim morskim, ipak drugačijim zrakom. Bila sam srećna ovdje. I veselim se ponovnom susretu.
Izvor: Antonela Marušić, Vox Feminae
