Kad su četnički dželati banuli na vrata, Ismet Hadžiosmanović nije molio za život već da mu dopuste da dovrši domaćinu započeto sedlo…
Prije ravno četrdeset godina, na konkursku sarajevskog „Oslobođenja“ za kratku priču, jednu od nagrada koja nosi ime nobelovca Iva Andrića, dobio je Boško Pušonjić, poznati reporter „Politike“, dopisnik ovog lista iz Crne Gore, pjesnik i putopisac čije je tanano lirsko pero dvanaest godina kasnije iznenada i zanavijek zastalo. Nagrađen je za priču pod naslovom „Sedlo u kući“, koja je malo potom i objavljena u tom bosansko-hercegovačkom dnevniku, a kasnije i u knjizi „Neuništivi narod“, zbirci Pušonjićevih tekstova, koju su posmrtno objavili njegovi prijatelji iz Prijepolja.
Iako se iz priče to jasno ne vidi, mnogi Pljevljaci, ljudi iz Pušonjićevog rodnog kraja, brzo i jasno su već tada prepoznali da je priča motivisana jednim istinitim događajem sa ovih prostora, jednim slučajem iz zlovakta Drugog svjetskog rata, koji je i u gradu pod Ljubišnjom i ovom dijelu Sandžaka ostavio duboke, krvave tragove i nebrojene, nikad izvidane rane. Iz pepela zaborava, iz tmuša prošlosti od prije više od sedamdeset godina, ovih dana su izronili podaci, vaskrsla sjećanja i činjenice koji ubjedljivo dokazuju i neporecivo potvrđuju da se priča zaista zasniva na stvarnom događaju.
Ismet Hadžiosmanović, iz tada sirotinjskog perifernog pljevaljskog naselja Ševari, podno Balibegovog brda, na putu prema rudniku Šuplja stijena, bio je, ako ne jedini, a ono svakako najpoznatiji i najpriznatiji sarač u ovim krajevima. Njegova sedla, njegove uzde i druga orma za konje, bili su poznati ne samo u Pljevljima. Njegov vez i drugi ukrasi, binjadžije i meraklije su prepoznavali i daleko izvan pljevaljskog kraja, iako nije ostavljao nikakav posebni majstorski biljeg na svojim rukotvorinama. Za njegovu „robu“ se grabili i nijesu pitali za cijenu samo ako bi se sa njom pojavio na pazarnom danu u Pljevljima ili na kakvom vašaru diljem Sandžaka.
Niko se više ne sjeća kad je i gdje naučio taj zanat i da li je uopšte i išao u neku školu za sarača, ili je to bio talenat kao i za sve drugo što se radi srcem i s ljubavlju, sa uživanjem i željom da svako novo „djelo“ bude bolje i ljepše od onog prethodnog:
– Pamtim ga dakako – veli devedesetogodišnji Risto Vuković, poznati prvoborac iz ovoga kraja, koji živi i sjećanja prebira u Beogradu. – Ko u Pljevljima onoga doba nije poznavao Ismeta sedlara? I ne samo oni koji su voljeli i držali konje i takmičili se ko će imati i ljepši pusat i opremu za njih. Bio je izuzetan majstor svoga zanata, ali i bekrija i meraklija, onaj fini, pošteni i nenametljivi, čovjek koji je uživao i u svom neobičnom poslu i u društvu uz čašicu…
I Vuković i svi drugi rijetki koji ga još pamte, kažu da se nikad nije pogađao sa onima kojima je gradio sedla i drugu opremu. Volio je da se nastani kod domaćina koji je naručio sedlo. Važno je bilo da ga taj domaćinski dočeka, da mu je „do ruke“ vazda puna čašica i malo meze. A kad je posao bio gotov, cijenu je određivao domaćin, već prema tome kako je i koliko bio zadovoljan urađenim. I nikad se, kažu, nije desilo da preporekne domaćinovu ili da se kasnije nekome požali da ga je zakinuo čak i ako je ko zloupotrebio njegiovu dobrotu.
Jovićeva pjesma
Sudbina Ismeta Hadžiosmanovića inspirisala je i pljevaljskog pjesnika Milenka Jovića koji mu je svojevremeno posvetio pjesmu:
Znao je sedlo nakititi
da je bio za priču.
A nije pravio
bolja i gora,
sva su bila ista,
jer ne bi boljeg sedlara,
niti se pričaše da je bilo.
Poče rat,
ovaj posljednji.
Zateče Ismeta u poslu.
Sve nešto misli:
rat je,
možda rese ne trebaju…
Uto ubice na vrata!
Čekajte,
reče gledajući u krv
što se sliva s kama,
čekajte
da dovršim sedlo.
Sačeka smrt,
i ona zbunjena,
poče da resi…
Rat je,
veli u sebi,
malo je ostalo vremena,
samo toliko
da majstori smrti upamte
kako je Ismet resio
svoje posljednje sedlo…
Budo Simonović
Sjutra: NIJE LjUDE DIJELIO PO KAPAMA
