U Podgorici će biti održano veče sjećanja na Miodraga Bulatovića, čije djelo još čeka svoju pravu crnogorsku promociju i bar djelić naklona kakav je dobio širom svijeta
Navršilo se četvrt vijeka od kako je 15. marta 1991. godine u Igalu, posle srčanog udara okončan život književnika Miodraga Bulatovića (Okladi, Bijelo Polje 1930 – Igalo 1991). Tim povodom će se, u srijedu 23. marta u Knjižari Matice srpske, a u organizaciji Udruženja književnika Crne Gore, održati veče posvećeno Miodragu Bulatoviću.
Naš portal i Udruženje književnika Crne Gore ovih dana su podstakli sjećanje na svog velikog sugrađanina, čije živo djelo još uvijek očekuje priznanje zavičaja. Priznanje koje Bule nije ni očekivao ni dočekao, uprkos tome što se pred njegovim književnim djelom poklonila sva čitalačka publika Evrope još za njegovog života. Nije naodmet da se po treći put na ovom portalu pozovemo na zapis Mirka Kovača: “On je zasigurno jedinstvena pojava kojoj ni svjetski uspjeh nije donio ugled u svom selu”.
Udruženje književnika Crne Gore, kao što smo već pisali, zatražiće kod nadležnih organa u SO Bijelo Polje da se ovom književnom velikanu i rođenom Bjelopoljcu, vrati nepravedno oduzeta nagrada grada koja mu je dodijeljena 1990. godine.
Sve ovo, iako nedovoljno, čini krupan korak u otvaranju vrata Crne Gore za djelo Miodraga Bulatovića.
Znamo koliko se priređivači udžbenika za đake u Crnoj Gori dovijaju da ispune stranice čitanki i školske lektire i to pažljivije nego u vrijeme “komunističkog jednoumlja”. U tom poslu, birokratizovani i robotoumni selektori posežu u džepove potpuno stranih i neshvatljivih kultura, zidajući zaborav prema domaćim, autentičnim stvaraocima među kojima i “Velikom Buletu”, kako ga je nazivala prestonička književna i ina elita.
Bulatovićevo djelo je počelo da ruši cenzorsku tvrđavu rigidnih urednika i sigurno će pobijediti prolazne ljudske niskosti, u to nema sumnje. Samo smo osjetili potrebu da i mi podržimo vojsku Grubana Malića, da umaršira pobjednički u škole i fakultetske katedre, jer je tako pravedno.
Bulatović je pobjegao iz Crne Gore kao dječačić.
“Nikada se više neću vratiti ovamo! Razumi…!”, vikao je iz kamiona svojoj majci koja ga je dozivala da se vrati, na šta nas je podsjetio nedavno i jedan drugi Bjelopoljac, književnik Mirko Rakočević.
Usud je htio da u Crnoj Gori umre, na njenom drugom, mediteranskom polu. Međutim, iako je znao da ne želi da živi ovdje, Bule nije bio bez zavičaja, kome se stalno vraćao i obraćao u mašti, za kafanskim stolom, na dalekim trotoarima evropskih metropola, čineći ga pozornicom svojih literalnih junaka.
“Pišući ponovo ‘Heroja na magarcu’, ja sam se vratio u zavičaj i to tako kao neko što se nečega sjeti pred smrt… Ja zavičaj uvijek vidim u jednoj stravičnoj slici kao neki tren, neku ogromnu zelenu livadu na vrhu planine gdje moji daleki preci mene čekaju. Vratiti se zavičaju znači vratiti se živim spomenicima, vratiti se božanstvenim riječima, jeziku, slikama!“
Jasno je da je povratak Bulatovića u Crnu Goru neminovan. Izvjesniji od svake ujdurme iz njene društvene svakodnevice. Jedno drugo vrijeme i neki novi čitaoci doživjeli su savremeno doba identično mračnim porukama iz njegovog djela, što mu daje proročku dimenziju. Ambijent andergraunda iz njegovog djela jeste proricanje ovladavanja mračne strane ljudske prirode u svakodnevnom životu, punom protivrječnosti. Pa sve i da nije tako, u svijetu u kojem je sve manje šmekera, Bule je zaslužio da mu progledamo “kroz prste” i dozvolimo da zauzme svoje mjesto u panteonu zaslužnih građana. U vječitoj borbi nestašnih šmekera i snalažljivih podobnika, Bule je značajno pojačanje ekipi čije bi poruke, bar vjerujmo u to, većina nas radije ostavila budućim generacijama u vaspitnom procesu.
Naravno, i da mu se vrati oduzeta nagrada.
A da država, osim jedne skromne ploče na jednom skromnom mjestu, preduzme značajaniji korak iskazivanja poštovanja prema svom nestašnom čedu.
Goran Ćetković
