Oduzeta nagrada ne govori o kvalitetu Bulatovićevog stvaralaštva, već o rigidnosti komunističke ideologije na izdisaju. ,,Crvena žaba’’ samo je jedna od karnevalskih, rugalačkih metafora koja je naišla na izuzetno ograničen ,,horizont očekivanja’’. Dvorski pjesnici i apologete oduvijek su zaduženi za dobijanje nagrada, Miodragu Bulatoviću namijenjena je kazna zaborava, ali njegovi tekstovi to neće dozvoliti.
Prof. dr Tatjana Đurišić Bečanović, univerzitetski profesor i proučavalac Bulatovićevog djela sa pozicije naučno utemeljenog stanovišta za Slobodnu riječ govori o stvaralaštvu jednog od najboljih pisaca sa ovih prostora, o razgrađivačkoj funkciji njegovih tekstova, o rijetkom rableovskom duhu Miodraga Bulatovića, o važnosti vraćanja piscu oduzete nagrade…
Miodrag Bulatović je pisac kojeg su strani kritičari upoređivali sa Dostojevskim, sa Rableom, sa Servantesom, pisac čiji romani su bili na prvim mjestima najčitanijih knjiga u svijetu, prevođen na preko trideset jezika, a kod nas je, ipak, nedovoljno čitan i proučavan van kniževnih krugova. Mirko Kovač kaže da je Bulatović zasigurno jedinstvena pojava kojoj ni svjetski uspjeh nije donio ugled u svom selu. Kako objašnjavate svjetsko priznanje ovog pisca, a marginalizaciju kod nas?
Ogromna razlika između evropskih i crnogorskih receptivnih modela glavni je razlog tog aksiološkog nepodudaranja. Crnogorska kultura ne prihvata radikalne strategije razgrađivanja, koje su osnov Bulatovićeve poetike. Naime, na planu spoljašnje semantike, zavisno od predmeta sa kojim tekst komunicira, izdvajaju se dvije orijentacije: orijentacija na prirodni jezik i orijentacija na tuđi tekst ili jezik kulture. Svaki kulturni kanon nameće odgovarajući horizont očekivanja, a tekstovi koji nadilaze taj horizont spadaju u kategoriju prezentativnih tekstova, jer narušavaju i potkopavaju vladajući estetički kanon; takvu razgrađivačku funkciju u crnogorskoj književnosti neosporno imaju literarna ostvarenja Miodraga Bulatovića. Nezrelost i nefleksibilnost receptivnih modela, kao i otpornost rigidnih epskih i realističkih parametara ometa uključivanje Bulatovićevih tekstova u crnogorski književni kanon. Neznaveni književni kritičari čak idu tako daleko da osporavaju estetski kvalitet njegove naracije; neznanje, po običaju, u Crnoj Gori briljira, a često i nagrade dodeljuje ili otima.
Razgrađivački odnos prema ,,velikim vrijednostima herojskog doba“, prema aksiološki povlašćenim temama i prema čitavoj kulturi u Bulatovićevim djelima kod nas rezultiraju hajkom na pisca, sveopštim izopštenjem i zaobilaženjem kada su u pitanju priznanja. Zašto je važno vratiti piscu zasluženo mjesto u našoj književnosti?
Važno je vratiti Miodragu Bulatoviću ono što mu je oteto, ne njega radi, nego nas radi. To će značiti da smo napustili palanačke kriterijume i epsko-plemenski pogled na svijet, kao i crno-bijelu tehniku socrealističkog sagledavanja stvarnosti. Ne treba dozvoliti primitivizmu provincije da ocjenjuje estetski kvalitet Bulatovićeve naracije, jer to mnogo košta crnogorsku kulturu. Zar treba da se odreknemo izuzetno rijetkog rableovskog duha, koji kroz ekscese, incidente i glib traga za čovječnošću, pokušavajući da ponovno uspostavi sklad i ravnotežu uz pomoć ’’zmijske terapeutike’’, što liječi i obnavlja upravo prolaskom kroz privremeno ludilo i destrukciju? Ljudi-zveri iz njegovih romana, koji su u ,,čokoladnoj civilizaciji’’ doživeli ,,infarkt duha’’, opominju one koji umiju da čitaju.
Uprkos progonima i prećutkivanju, o Bulatoviću se pričalo kao o nekom ko je donio nešto brutalno, skandalozno, kao o ,,demonu od kojeg se bježalo, ali se istovremeno prisluškivalo šta taj demon govori“, kao o nekom čija riječ, prevratnička i oštra, šokira i destrukturalizuje. Koliko je taj ,,izraziti talenat za ruganje“ važan u umjetničkom modelu svijeta?
Ptice rugalice čije ,,cvrkutanje’’ dostiže visok stepen estetskog kvaliteta veoma su rijetka pojava u svakoj književnosti. Umjetnički modeli svijeta zasnovani na razgrađivanju kanonizovanih vrijednosti i kulturnih obrazaca, koje je tradicija uspostavila kao uzore dostojne oponašanja, svedoče o zrelosti kulture i njenoj sposobnosti da se obračuna sa svojim svetinjama, što bi trebalo da rezultira oslobađanjem čovjekovog duha. Kao pouzdano sredstvo obračuna sa tradicijom, Bulatović veoma uspješno koristi različite karnevalske tehnike. Zakoni, zabrane i ograničenja koji određuju sistem i poredak običnog, nekarnevalskog života za vrijeme karnevala se ukidaju, dakle, ukida se društvena hijerarhija, pa karneval zbližava i sjedinjuje sveto i profano, uzvišeno i nisko, veliko i ništavno, mudro i glupo, pri čemu profanacija ili karnevalsko svetogrđe djeluje kao osnovni mehanizam razaranja svetinja i kanonskih vrednosti. Karnevalsko ambivalentno, sveuništavajuće i sveobnavljajuće vrijeme, ispunjeno je ritualnim smjehom koji je usmjeren ka uzvišenom i svetom, pa se ismejavaju i psuju svetinje, a svrha karnevalskog nasilja je obnavljanje i snaženje fenomena koji se izvrgavaju ruglu i ritualnom smehu. Fenomen koji treba da vaskrsne posle Bulatovićevog bespoštednog karnevalskog obračuna sa istorijom, tradicijom i njenim svetim tekstovima i obredima, jeste čovječnost.
Miodrag Bulatović je jedini pisac iz Bijelog Polja koji je stekao svjetsku slavu i zaslužio epitet genijalnog uma. Ipak, promocije, književne večeri i naučni skupovi događaju se van piščevog rodnog grada, a nagrada ,,Risto Ratković“ tema je koja je aktuelizovana poslije 26 godina od kada je dodijeljena i oduzeta piscu – zbog ,,crvene žabe“. Da li Vi kao univerzitetski profesor i potpisnik mnogih naučnih radova o djelu Miodraga Bulatovića mislite da je došlo vrijeme da se u vrednovanju njegovog stvaralaštva akcenat stavi na umjetničku vrijednost teksta i na bulatovićevski stil pripovijedanja?
Ja se nadam da je to vrijeme došlo. Oduzeta nagrada ne govori o kvalitetu Bulatovićevog stvaralaštva, već o rigidnosti komunističke ideologije na izdisaju. ,,Crvena žaba’’ samo je jedna od karnevalskih, rugalačkih metafora koja je naišla na izuzetno ograničen ,,horizont očekivanja’’. Dvorski pjesnici i apologete oduvijek su zaduženi za dobijanje nagrada, Miodragu Bulatoviću namijenjena je kazna zaborava, ali njegovi tekstovi to neće dozvoliti. Prećutkivanjem ili pak njihovim uklanjanjem iz crnogorskog književnog kanona, mnogi misle da će to neprijatno, uznemirujuće biće otjerati u zaborav. Naličje stvari nikad nije lijepo, a epska, guslarska kultura ne voli da sagledava naličje heroja. Organizacija narativne zbilje i kulturnih modela u Bulatovićevoj prozi zasniva se na dekonstrukciji tradicionalne kulture i inverziji herojskog mita. Tradicionalne strukture poput čojstva i junaštva osporavaju se, odnosno pod uticajem stilskog mehanizma groteske, pretvaraju u svoju suprotnost i izvrću s lica na naličje: tako se čojstvo pretvara u nesojstvo, junak u karnevalsku spodobu, riječ u laž, čast u besramnost, patrijarhalna pristojnost u skarednost, pri čemu se u potpunosti razara kulturna redundanca, zajedno sa specifičnim etičkim fenomenom ,,obraza“. Da li je crnogorska kultura danas dovoljno zrela da prihvati Miodraga Bulatovića kao jednog od svojih najboljih pisaca? Akcija koju ste pokrenuli može biti dobar test naše zrelosti, nadam se da ćemo ga položiti.
Bojana Obradović
