Tragom neobičnog krštenja na Cetinju (5): Nije čekao ni da mu rana zacijeli

Petar Prvi je molio Mahmut-pašu da se okani Crne Gore i ne vojšti na sirotinju ali mu i poručio da će se od njegove „sile i napasti braniti dokle ijedan od nas teče…“

Ozlojeđeni i nazlobrzi skadarski silnik se, naravno, nije mogao pomiriti sa teškim porazom u Bjelopavlićima. Uviđajući da je za taj poraz, za to što nije uspio da pohara Bjelopavliće i Pipere, najzaslužniji vladika Petar Prvi Petrović Njegoš, Mahmut – paša Bušatlija nije sačekao čak ni da se izvida i da mu zadobijena rana u Martinićima zacijeli, već je sa još većom silom (njegova ordija je ovog puta, izgleda, brojila 23.000 vojnika, mada ima izvora koji navode i svih 30,000) ponovo krenuo, ovog puta na staru Crnu Goru i vladiku Petra Prvog lično, nauman da još jednom pregazi i sprži Cetinje.
No, prije priče o tome kako se završio taj pohod Mahmut – paše na Cetinje, evo nekoliko pojedinosti o istorijskim okolnostima koje su prethodile i ovom i prethodnom njegovom pohodu na Pipere i Bjelopavliće, koje su krajem osamnaestog vijeka označile prekretnicu i u istoriji Crne Gore i ovog dijela Balkana u cjelini, koji će, konačno, dobiti epilog i u Prvom i Drugom srpskom ustanku u Srbiji početkom devetnaestog vijeka.

Čim su se ruska carica Katarina Druga i Austrijski car Josip Drugi na Krimu 1787. godine dogovorili da porade na slabljenju i podjeli turskog carstva, Turska im je, uz snažnu podršku Engleske i Francuske objavila rat. U želji da otomansku carevinu poljuljaju i oslabe sa više strana, saveznice Rusija i Austrija su naumile da pobune narode koji vjekovima čame u turskom ropstvu. Među prvima Crnogorce, vječite bundžije i nepokornike. Austrija je zato odmah na Cetinje kao izaslanika uputila kapetana Filipa Vukasovića sa 100.000 dukata, nešto hrane, praha i olova, da nagovori vladiku Petra Prvog da zarati sa Turcima. Umnom vladici je to u početku bilo sumnjivo i takvu ponudu je odbio pošto nije imao potvrdu sa ruskog carskog dvora da je to u interesu Rusije, odnosno da je i Rusija u ratu sa Turskom. Nije prihvatio čak ni ponudu nasrtljivog i netaktičnog kapetana Vukasovića koji mu je u jednom trenutku ponudio mito od 50.000 dukata.
“Nema toga blaga na svijetu, niti će ga biti, za koje bih krv moga naroda prodao, a svoj obraz pred svijetom ocrnio i radiji sam pošteno i u siromaštvu umrijeti, no stidno živjeti u izobilju “- odgovorio je Vladika, tvrdi stari istoričar Jagoš Jovanović.
No, ipak, kad je i iz Rusije stigla potvrda o ratu sa Turskom, Petar Prvi se pomirio sa Vukasovićem i počeo da se priprema za obračun sa Turcima. Ni Turci, naravno, nijesu sjedjeli skrštenih ruku. Skadarski vezir, Mahmut-paša Bušatlija, osjećajući da se crnogorska brđanska plemena sve više približavaju Crnoj Gori, da neće moći još dugo da ih drži u pokornosti i odvojeno od matice, preduzeo je pohod na Bjelopavlićke i Pipere, uvjeren da će tu presjeći svaku pomisao na širenje ustanka i u ostalim brđanskim plemenima i mogućnost njihovog prisajedinjenja Crnoj Gori.
U jednom pismu koje mu je tih dana uputio, vladika Petar Prvi ga poziva da se okani crnogorske i brđanske sirotinje “ali ako nećeš, hvala da je bogu, a mi ćemo se od tvoje sile i napasti braniti dokle ijedan od nas teče“- poručije mu popularni i veoma uticajni vladika pred čijim autoritetom i ugledom je nestajao vijekovima prisutni separatizam u brđanskim plemenima.
Bečki izaslanik Vukasović je u međuvremenu već bio pobjegao iz Crne Gore jer su njegovi sukobi i nesporazumi sa Vladikom kulminirali. U takvoj situaciji vladika Petar Prvi u Beč šalje svoje izaslanike i traži pomoć. Novi austrijski car Leopold Drugi mu odmah šalje 31.725 kilograma baruta, 63.609 kilograma olova, 137.000 kremena, odgovarajuću količinu papira za fišeke, dva topa sa lafetima, čak i 300 dukata troška za prenos te džebane iz Kotora na Cetinje.
Ohrabren takvom podrškom, Petar Prvi je odmah mobilisao oko 5.000 Katunjana, Lješnjana i Riječana i pred njima početkom jula 1796. godine krenuo u pomoć Piperima i Bjelopavlićima koji su imali oko 2.000 ljudi pod oružjem.

Već je rečeno kako se taj pohod okončao, da je turski kolovođa Mahmut – paša Bušatlija, sa teškom ranom na grudima jedva iznio živu glavu i spasio se u obližnjoj turskoj spuškoj tvrđavi. To ga ipak nije opametilo već je odmah počeo da priprema novi pohod, ali ni cetinjski vladika nije dangubio. Uspio je da za kratko vrijeme još snažnije objedini sva crnogorska plemena, a sem Pipera i Bjelopavlića, pod njegov barjak su jednodušno stala i sva druga brđanska plemena. Ovog puta ih je konačno okupila i ujedinila velika opasnost koja se nadvila nad Crnom Gorom i vladika je uspio da za kratko vrijeme organizuje i okupi dvostruko brojniju odbranu od one na Martinićima – tačno 6.590 vojnika, koje je blagoslovio ovim riječima:
“Danas sa radosnim čuvstvom očekuje naš mili rod vaše viteške podvige vijencem pobjede ovjenčane čuti, a potom da vi dostojne pjesme spjevaju i vijence slave pletu…“
– Mahmut – paša je svoju zastrašujuću ordiju ulogorio dolje u lješkopoljskoj ravnici, na prostoru današnjeg sela Beri i planirao je po svemu sudeći da odatle ovuda preko Krusa, Draževine, Buronja, Progonovića i Štitara udari na Cetinje – kazuje sedamdesetpetogodišnji Drago Mišković iz Krusa – a očigledno je dobro znao ove staze i bogaze pošto mu je to bilo drugi put da vojšti na crnogorsku prestonicu. Iako je imao daleko brojniju vojsku nije očigledno računao na to da su Crnogorci vičniji ovom kamenu i da oni ipak bolje poznaju ovaj teren i bolje se snalaye u ovoj besputici…

Kakav sultan i kučine

U svojoj znamenitoj pripovijeci „Pop Andrović novi Obilić“, Stefan Mitrov Ljubiša je, čini se, bolje od ikoga opisao Mahmut – pašu Bušatliju, njegovu pakosnu narav i zlobu, njegovo nemilosrđe koje su dobrano osjetili i sami Paštrovići.
Kad je negdje u drugoj polovini osamnaestog vijeka, u vrijeme uspona i jačanja moći Mahmut – paše učinjen jedan umir krvi između Paštrovića i Spičana, na čemu je ponajviše poradio ugledni i uticajni pop Rade Andrović, to nije bilo po volji ni skadarskom veziru ni mletačkom providuru iz Kotora. Prgavi i samovoljni Mahmut – paša je istog trena pozvao Spičane u Skadar da ispita kakve to oni dogovore i pomire prave sa Paštrovićima iza njegovih leđa i kako to oni mimo njegovog znanja i volje pomjeraju granice (Paštrovići su u to vrijeme bili pod vlašću Mletaka). Delegacija Spičana, na čelu sa Mirčetom Niklanom, pokušala je da odobrovolji naprasitog i bezobzirnog silnika, naglašavajući nevolje Spičana i muke koje su trpjeli zbog tog mučnog duga prema Paštrovićima, ali i lojalnost koju i dalje gaje prema sultanu. Samo što je spomenuo sultana, to je do kraja razjarilo bijesnog vezira:
„Kakav sultan i kučine! Ja nemam vrh sebe gospodara, potle Boga i Proroka, a za toga padišu mislim kao za svoga hata. Dok je meni Arbanije i ljuta Malisora, ne bojim se ja, fukaro, ni sultana ni cetinjskog kaluđera, koji mi sjedi na đedovini, ni one ćosave babe u Mlecima, kojoj se pop Andrović triput na dan klanja, no ću ih sva tri potkovati prije godine, i pobiti granicu topuzom, gđe mi gođ hat dopre i nogom čepne!“

Nema brata dok ne rodi majka

Na početku pjesme u kojoj je opjevao boj na Krusima, hadži Radovan Bećirović Trebješki je napravio jednu od najljepših, ne samo stilskih bravura u epskoj narodnoj poeziji nego i cijelu malu studiju o bratu, stavljajući, naravno, težišta na vjernost i bratsku ljubav i aludirajući, naravno, na sramotu i izdajstvo koje je počinio Stanko Crnojević:

„Nema ljeta bez Đurđeva danka,
Niti brata dok ne rodi majka.
Brat je sunce što čovjeka grije,
Brat je dobro kome ravna nije,
Brat je krila na što čovjek leti,
Brat je sablja koja brata sveti,
Brat je dobro i sloboda skupa,
Al’ kad bratski radi i postupa.
A brat može da bude nesreća,
Iskopanje i propast najveća…

 

Budo Simonović

Sjutra: VEZIROVA GLAVA UZ SVEČEV ĆIVOT