Nikada nije imao trening, višestruki prvak Jugoslavije u super teškoj
U dva oka, kao u dva draga plava kamena, ponire tamni vrtlog decenije… Otac, ogroman, korača kroz bijelo praskozorje milenijuma… Ona, vižljasta djevojčica, trčkara u njegovom vidokrugu… Otvaraju se prva vrata Pakla: Drugi svjetski rat kroz koji je Miloš Jakovljević (1926), prošao od početka do kraja…
„Sa svojim bratom od strica, Milivojem, tata je sa sedamnaest godina otišao u partizane… U bici kod Kolašina, isti metak je usmrtio strica i zario se u nogu mog oca. Nosio je taj metak cijelog vijeka…“
Na drugoj slici, otvara se prozor od zlatne mjesečine, i otac mlad i stasit, kakav je samo on bio, stavlja jabuku na vrh svadbene zastave i na konju vranu je uznosi pod vrh čardaka. Mnogo je volio konje, išao je u Peć da ih kupuje…
Snjegovi zavičaja
Godine 1946. Miloš Jakovljević odlazi u Vojvodinu, Crvenku, da traži sreću, ljepši život. Voda i klima mnogo loše utiču na njegovo zdravlje, i 1949. vraća se u Župu Nikšićku, zajedno sa suprugom Đurđom, rodom sa Cetinja, koja je sa svojim bližnjima bila konolizirala u Lovćenac. Jedno za drugim, Gospod uzima četvoro njihovo djece. Uvijek bila je zima, Đurđa bi na leđa namjestila drvenu kolijevku, i kroz dubok snijeg, prtili bi put prema Nikšiću… Ljekar je uvijek samo konstatovao smrt… Godine 1952. rađa se Bosa. Spava zajedno sa ocem i djetinjstvo provodi u njegovoj sjenci, izgleda dovoljno moćnoj da joj očuva život… Apsolutni i višestruki prvak Crne Gore i Jugoslavije u super teškoj kategoriji, Miloš je samo jednom, negdje početkom karijere izgubio jedan meč. Nikada nije imao trening… Slijedi 88 pobjeda, više nego načelno – u prvoj rundi. Na meč bi dotrčao u vunjenim čarapama, za njega nisu postojale patike – nosio je broj 48. Rukama bi, kao slamke, raširio gvozdene rešetke stadiona i popeo se na ring… Brzo, našao bi način da plasira udarac. I, kraj… Ali, Evropska bokserska konfederacija mu zabranjuje bavljenje boksom. Udarao je suviše snažno, moćno… Njegov stric Mileta traži da Miloš dođe kod njega u Toronto, i postane novi Ali. Odbija… Više od svega, volio je snjegove svoga zavičaja… Tih godina, Jugoslaviju su prekrajale velike parne lokomotive čiji je pisak budio jutra, a para se uzdizala u nedođije…
Svjetlost fenjera
Kroz čudno tih suton, kao da se prema Nebesima širi bukova šuma iz djetinjstva, mašte Bose Pavićević, rođene Jakovljević (1952)…
Otac i mati pale korov… Ona, mala hoće da pomogne. Imala je samo četiri godine… I šuma je planula, i požar zahvaća i državno gazdinstvo… Kazne su bile drastične. Miloša čeka robija. Odlazi kod Blaža Jovanovića koji ga momentalno oslobađa… Nastavlja da se bori za svoju porodicu. Sada ih ima petoro, 54. i 57. su rođeni Mileta i Milinko… Jednom su mu rekli da će biti velika oluja, i da u štalu unese ždrebe da se ne bi smrzlo. Bilo je kasno, i bio je umoran, pospan… Ujutru su pred štalom našli smrznuto ždrebe. Miloš je greškom unio kobilu, bio je toliko snažan… Prepliću se događaji, kao da zrak ispunjava miris sijena sa Kapetanovog jezera… Seljaci ga u volovskim zapregama – sankama, gone u Župu… Miloševa zaprega je posljednja, jer, ako bi se neka zaglavila u snijegu – jedino on ima snagu da je izvuče… U kasnu noć, zaprege stižu… Pod drhtavom svjetlošću fenjera, naziru se Miloševi volovi… Ali, nema njega… Lako zaključuju da je negdje upao u škripu koja je bila prekrivena snijegom… Nalaze ga posle tri dana i tri noći. Kolju jagnjad i ogromno, smrznuto tijelo obavijaju krvavom kožom, u nadi da će se vratiti život… Četvrtog dana, div ustaje…
„Od bezbroj događaja, šta izdvojiti… Jednom, otac je odnio na Nikšićku pjacu mjeh kajmaka… Naišla je gospođa Vilotijević, profesorica, i zamolila ga da cio kajmak odnese do njene kuće… Tamo se izvinila i rekla da gospon tata i gospon mama nisu tu, i da za novac dođe drugi dan… Ali, kasnije mu je rekla da je on pogriješio, i da to znaju i gospon tata i gospon mama, te da nikakav kajmak nije donio u tu kuću… Miloš se vratio u Župsku kafanu, ispričao sve i rekao da ne zna šta se sa njim događa… Objasnili su mu da su u pitanju prevaranti kojima svako gleda kroz prste, jer u protivnom djeci stvaraju probleme u školi… Vratio se, nije se osvrtao ni na gospon tatu, ni na gospon mamu, nego im je demolirao kuću… Na kraju im je poručio da će ga tek sanjati, ako čuje da su bilo koga još pokrali, ili da su ijedno dijete više maltretirali… Više od svega, volio je pravdu…
Zamuklo vrijeme
Radilo se teško, od zraka do mraka. Sa mnogo znoja, domaćinstvo Jakovljevića se uvećava… Radi se nova kuća. Otac gasi kreč u šumi, Bosa na konju nosi po dvije korpe kreča do majke koja ih istovara… I onda, nesreća. Dijete pada sa konja, i otvoreni prelom lijeve ruke u laktu… Miloš je odmah odnosi kod Steva Beatovića, nadriljekara…
„Kako mi je povukao ruku, tako sam ga šinula nogom. Kasnije je tvrdio da je zbog toga pogrešno namjestio kosti… Mjesec dana me previjao i bilo je sve gore…“
Na kraju, Beatović od Miloša Jakovljevića traži da nikom ne kaže da je on liječio njegovo dijete. Miloš je bio visok dva metra, i jednom rukom ga hvata za vrat i podiže od zemlje. Dotrčavaju seljani i mole da ga pusti… Miloš otvara šaku, i Beatović pada na zemlju. Na ivicu svijesti, ali živ… Nova kuća se prodaje da bi se dijete liječilo u Risnu… Ubrzo, te iste 1959. godine, Jakovljević sa porodicom odlazi u Vojvodinu. Zdrastveno stanje njegove kćerke se pogoršava… Na Vojno medicinskoj akademiji u Beogradu, planiraju da izvrše amputaciju ruke od ramena…
„Rekla sam tati da ću se ubiti ako to urade…“
Tada, kao da je poslao Bog, a možda i jeste, Milošu prilazi čudno lijepa žena…
„Poznaješ li me?“
„Ne…“
„Sjećaš li se koliko si plakao kada ti je poginuo brat, Milivoje…“
„Da…“
„Ja sam te tada operisala…“
Miloš prepoznaje nekadašnju partizansku ljekarku. Ispričao joj je sve. Ona mu saopštava da se tu nalazi njen profesor sa Zagrebačkog sveučilišta i da će ga zamoliti da pokuša operaciju. Zahvat traje šest sati… Vrši se transplatacija zgloba, vena i tetiva dječaka koji je stradao u saobraćajnoj nesreći… Operacija uspijeva. Bila je to preteča najsavremenijeg dostignuća medicine. Bosine slike su u svim novinama… Poslije nekoliko mjeseci, Miloš sa lancem od najfinijeg zlata koji je za tu priliku stigao iz Italije, odlazi na VMA i traži ljekarku… Ne dozvoljavaju mu da uđe i odbijaju da daju bilo kakvu informaciju… Ulazi na silu… Ali… Pred ordinacijom ga sreta njena posmrtna plakata… Kao da je tada zamuklo vrijeme i zauvijek se zaustavilo klatno velikog, starinskog sata… I kao da više nikada ništa nije moglo biti lijepo kao nekada…
Najljepša bajka
Jakovljević 1961. godine, blizu Vrbasa kupuje salaš. Tomanov salaš… Toman je bio Jevrej koga su ubili nacisti, zajedno sa većinom njegove porodice… Počinje da se bavi i trgovinom, i vojvođansku žitnicu prevozi, prodaje u Crnoj Gori i gradi kuću u Tivtu… Tih godina, u lokalnim novinama izlazi vijest da gosti mogu ponovo biti bezbrižni u čuvenom restoranu „Central“, te da se o redu stara Miloš Jakovljević…
„Ako bi se neko napio, tata bi ga unio u kola i odbacio kući, da ga ne bi dohvatila policija… Policija je tada tukla, mnogo…“
Markantan i omiljen, Miloš je rado pozivan u zvanice… Jedna svadba je ostala zapamćena po događaju koji je prerastao u anegdotu o Mađaru i buretu… Pjani Mađar je rekao da sve Crnogorce treba po kratkom postupku… Miloš ga je uhvatio za vrat, okrenuo ga naopako, i glavu mu spustio u bure… Čovjek je neko vrijeme pustao klobuhe, pomamno batrgao rukama… I, smirio se… Svatovi su uzalud vukli Jakovljevića, nisu ga mogli pomjeriti više nego li planinu… Možda u posljednjem trenutku, kolos je izbacio Mađara iz bureta… I kad je došao k sebi, opet je ponovio isto… I opet, natrag u bure, i opet svatovi uzalud pokušavaju da pomjere Miloša… I opet oživljavaju Mađara koji, srećom, više nije imao snage da izusti ni riječ…
To je bila priča o jednom životu, suviše velikom, hrabrom i dostojanstvenom da bi novinarska reportaža, ma kakva, mogla otvoriti njegova ogromna polja… Prošlog mjeseca, 14. februara, navršila se 21 godina od smrti Miloša Jakovljevića. Umro je na nogama, muški, kako je i živio…
Ostala je priča da se ne pamti da je Stara Hercegovina sa više suza ikada ikoga pratila… Pogledah u oči Bose Pavićević, rođene Jakovljević, dokazane intelektualke… Pa ma koliko i bilo teško, možda je svako djetinjstvo po jedna najljepša bajka, pomislih…
Nebojša Bošković
