Ne smije i ne treba Crna Gora zbog sebe, zbog istorijskog imena svoje slobode, zbog opominjuće kulture sjećanja, zaboraviti trgovce velikim riječima male politike. Cijena svakog zaborava zakonito prije ili poslije klizi u bezdan ponovljenog sunovrata
Pokazalo se, velike riječi obično budu jeftino pokriće za politike koje se suštinski lažno, populistički predstavljaju.
One (po)služe da bi se njima prikrilo upravo ono djelovanje koje je suprotno značenju riječi. Ovaj politički diskurs ima tendenciju da se pretvori u funkcionalni jezik kojim bi se zaveo – zavarao nekritički birač, ili preciznije, narod.
„Ortodoksija je nesvjesnost“, govorio je Džordž Orvel.
Apostolsko-klerikalna odlazeća Vlada Crne Gore ostaće školski primjer zloupotrebe velikih riječi. Sloboda, pravda, narod, pomirenje vjera, jedinstvo, eksperti, Evropa… samo su neke od tih brzo potrošenih riječi od strane palanačkog lukavstva kojim se trebala navući odežda političkog čistunstva, nevinosti i naivnosti, zaključno sa demagoškim tiradama o nesnalaženju u areni političke surovosti. „Moj narode“!
Tom jeziku pripadaju i brojke, statistike, procenti, pa dalje, režirane dramatične situacije i formalno (tj. lažno) saosjećanje i banalni za puk jezik sažaljenja i druge forme bježanja od odgovornosti i suštine političke stvarnosti, čime se želi prikriti ishodište, cilj i karakter klero-svetosavske politike. Ovaj fenomen nije nov. Šezdesetih godina prošlog vijeka, pod „pacifikacijom“ se krio i rat u Alžiru.
U ovdašnjoj političkoj zbilji apostolskom zloupotrebom riječi, sloboda, bijedno se kamuflirao (doduše nevješto) autoritarno nedemokratski karakter odluka koji je suštinski dokidao i poništavao samo biće duha građanskih sloboda i multilkulturalnog društva.
Tek u petnaestomjesečnom bagazu potrošenih nada, očekivanja, sistemsko-institucionalnog porinuća, napuštenih vrijednosti naprednih civilizacija, apostolski nakupci trgovine riječima, njih skupe i blistave bacili su u kaljugu pepela i dimaružnog lica balkanske pretpolitičke kafanske šatre.
Drznuvši se, onako, bezočno sebe predstaviti „oslobodiocima“ slobodu survati u pustopoljine srama, ostaće da svjedoče nepočinstvom višeg (ne)reda u kojem se na slobodu, taj rodni list Crne Gore, udaralo na svaki (ne)mogući način.
Ne smije i ne treba Crna Gora zbog sebe, zbog istorijskog imena svoje slobode, zbog opominjuće kulture sjećanja, zaboraviti trgovce velikim riječima male politike. Cijena svakog zaborava zakonito prije ili poslije klizi u bezdan ponovljenog sunovrata.
Ne pokazaše ti preprodavci tuđih interesa i nauma ni jedno svojstvo, riječ i djelo kojim se sloboda, taj ideal ljudskog roda čuva, poštuje i u nasljeđe novim generacijama prenosi. Naprotiv, sve u ime nje, tiradno i paradno, udarahu na ime slobode – širok je katalog nepočinstva, od udara na crnogorski identitet, jezik, baštinu, slobodu izražavanja, multikulturalizam i duhovno biće Crne Gore, biljege u kojima sloboda vječno stanuje i vjekovima se prenosi.
Umisliše na tren, ti nakupci populističkih duša da im ta nelegalna trgovina još dobro ide i da će dobro ići, i sve to u ime naroda i njegove volje, naivno vjerujućida se baš sve može prodati i kupiti, onako uz proviziju, šibicarski iza leđa.
I šta drugo ostaje onima čija je namjesnička Vlada hirotonisana iza leđa javnosti, onima koji su čitavo vrijeme iza leđa radili nauštrb građanske Crne Gore, onima čija su leđa klerikalno svetosavski oci i epski proroci, nego onako kako to jedino i može da bude, da sa oporim zadahom političke truleži, samoproglašenim“oslobodiocima“ jednom za svagda vidimo leđa. Valjda to bolje, nakon i poslije svega, vidi i Evropa sad.
A to što će u političkoj brakorazvodnoj parnici i ostavštini zbiranja minusa političkih računa, između pobjeda i podjela, jedni drugima zboriti u ime i iza leđa i nije interes zrele javnosti. Ionako su apostoli stolovali i radili „tajno, ali organizovano“.
No, svaki rijaliti ima svoje vrijeme, publiku i aktere. Neki kuću napuste prije, a neki poslije.
