Po obodima makadamske, u unutrašnjosti u starijim djelovima grada kaldrma a prometne svakako asfalt, ulice su uvijek bile ogledalo grada, ne zbog same podloge već zbog imena kojim su naimenovane. Taj prvi pogled uperen u pločice tamno plave ili zelene boje, sa bijelim obodom i tekstom iste boje, je davao profilaciju, kakva je to u stvari sredina, šta to ona vrednuje, šta to pamti i kome daje naklon imenovanjem tog komada maršrute.
Pamtilo je Sarajevo mnoge datume, prilike i učesnike velikih zbivanja, i davalo im na značaju.
Da nije bilo atentata zasigurno ne bi bilo Principove ulice, a praksu davanja imena ulicama širom Jugoslavije poslije krvavog puča sedamdesetih u Čileu iskoristilo je i Sarajevo i jednoj od njih dali ime Salvadora Aljendea, jednog od Titovih prijatelja, koji je i sam tada u gotovo svakom gradu imao pločicu u najdužoj ulici, jer su se tako valjda mjerile zasluge, iz pokreta Nesvrstanih, po kojem je jedan od trgova već nosio ime i ne zaboravljajući Džavarhalala Nehrua iz istog političkog kazana.
Uvažavana je revolucija i ona Oktobarska, mada je prvi njen dio bio u februaru, kao i Francuska, zaboravili su Trockog ali su se sjetili Lenjina.
Vrijeme ratova zabilježeno je po vojnim stratezima Vojvode Putnika i Vojvode Stepe, a tu je bio i Vratko Nemanjić poznatiji kao Jug Bogdan a bogami i Miloš Obilić.
I umijeće zanatlija je bilo na glasu, Saračima i Kovačima je dodijeljena ulica.
Štrosmajerova i Vase Miskina ne trebaju objašnjenja.
Da je marksizam u to vrijeme imao posebno mjesto, dokaz je jedna dugačka sa imenom Karla Marksa. I najbuntovniji seljak Matija Gubec imao je svoje mjesto. Vasa Pelagić zbog Narodnog učitelja.
Ulica Bratstva i Jedinstva nigdje nije bolje pristajala, prije grmljavine. A i po onim što su se borili za takve tekovine, koristile su se i najmanje šanse da se upriliči naimenovanje. Nije se smjelo zaboraviti na Mošu Pijade, najbližeg Titovog saradnika, a onda redom samo da ne zaboravim nekoga, Đure Đakovića, Borisa Kidriča, Rada Končara, Slaviše Vajnera Čiče, te legendarnog doktora Mladena Stojanovića sa Kozare. Od Crnogoraca Sava Kovačević, Ivan Milutinović i redom sve Proleterske brigade u čijem su se sastavu Crnogorci isticali po veliko broju i hrabrošću. Nijesu zaboravili ni Lovćen, Titograd. Zapamćene je i većina velikih borbi u kojima su pomenuti učestvovali, od Sutjeske, Bitke za ranjenike, Kozaračka. Klara Cetkin je dobila trg, Mostarac Džemal Bijedić ulicu, a ulica Bilećanka valjda zbog stihova – Sred pušaka bajoneta…
I koordinator Kominterne rođeni Hercegovac Mustafa Golubić je zavrijedio adresiranje.
Za Njegoša ne prevelika, za Vuka Karadžića nešto duža.
I ostadoše oni što su darivali taj životni nektar – Darovalaca krvi, i oni što čitav život daju dušu i revolucionarni duh svakom vremenu ma kakvo bilo.
Da su skloni satiri dokazaše ulicom Branislava Nušića, a – Đulići – su obezbijedili naimenovanje liričaru i ljekaru Jovi Jovanoviću Zmaju. Rastajanja poslije školske godine podsjećala su na poetu Branka Radičevića, u tom redu Đura Jakšić, Dositej Obradović, Jovan Skerlić, kao i pripovjedači Vladimir Nazor i Meša Selimović.
I jednog Rusa su se sjetili, Maksima Gorkog.
Branko Šotra i Ivan Mažuranić skoro pa ruku pod ruku.
Neke sam zaboravio pomenuti, a neke neću ni pominjati.
Zagrmlje i većini popadaše oznake.
Gordan K Čampar
