Jedina veza između favele Rocinha (Rio de Janeiro) i kaldrme u ulici i gradu (Podgorica-Titograd-Podgorica), koji su nekoliko puta mijenjali ime, i dijela istih sa imenom od davnina, Dračom, je magija koja je nastala rođenjem Željka Gašića i Dejana Savićevića, na jednoj, i hiljade čarobnjaka sambe na drugoj strani.
Još uvijek se tresu montažne tribine u Kutini, drhti Kutija šibica, Mostarske kiše plaču za njim,Visoko se klanja, bride dlanovi širom stare Juge, na Tašu, Spensu, Čairu i frenetični aplauz desetak hiljada fudbalskih pasionara na Stadionu malih sportova u Bijelom Polju začinjen nezaobilaznim – ŽELJKO MAJSTORE.
I bio je majstor. Tih i nenametljiv, sve do trenutka kada bi počeo maziti krpenjaču, a onda je sve izgledalo drugačije. Bila je to ljubav, strast, bili su to dani za nezaborav. Bio je to ustvari drugi Vito, samo što sa sobom nije nosio pero nego bubamaru.Vito prospe neku riječ po gužvavom papiru a on s’ gola na gol.
Svi oni koji su ga gledali kako se igra i oni koji su pokušavali oteti mu igračku bili su svjesni činjenice da je to Božji dar. Bez želje da nekog potcijeni, ali sa idejom za druge nedostupnom, bilježio je minute slave koju nikada nije prepoznavao, prosto rečeno, nije podnosio.
Njegov brzi način života, njegova fudbalska čarolija, osmijeh na vr’ zuba ostao je urezan u srca njegovih saigrača u ekipama Tehnohemije, Transporta, Restoran Parka, ReaUna, sa uvijek prisutnim žalom – mogao je mnogo više.
I jeste, ali za fudbalske sladokusce i to je bilo dovoljno da bi i dan danas ostao linija za upoređivanje, ko je ispod, a ko iznad nje. Bolji, još uvijek niko.
Otišao je tiho, sitnim korakom, bez pozdrava, s’ riječima na hladnim usnama: „Pa, fudbal je samo igra“.
Ostavio nam sjećanja i velikom broju dječaka petoparca snove da budu kao on.
Gordan K Čampar
