Šeher, to je grad i to veliki, nije to varošica il neka kasaba, to je način života, zbirka nepisanih pravila, prepričavanja, trajanja. A nijednom naseljenom mjestu, to šeher, nije bolje pristajalo kao Sarajevu. Nije bio u pitanju način izgovaranja nego spoznaja, čak dotle da toj riječi nije bio potreban prevod.
U zagrljaju istočne i zapadne civilizacije Sarajevo je udomilo sakralna zdanja različitih načina obraćanja Bogu i to u samo nekoliko minuta pretvorenih u omanji korak, ruku pod ruku musliman, katolik, pravoslavac, jevrejin.
Tako je to bilo prije grmljavine.
Saborna crkva, podignuta zlatnim rukama Zografskog, a na inicijativu svih građana, je jedan od najvećih pravoslavnih hramova na području Balkana. Nerijetko su pod svodovima crkvenih lukova molitvu govorili i vjernici koji nijesu bili pravoslavci.
Gazi Husrev-begova džamija, je ukrasila šeher u prvoj polovini šesnaestog vijeka, kada su radovi na istovjetnoj građevini u Alepu (Sirija) već bili poodmakli čiji je investitor bio isti čovjek.
Katedrala Srca Isusova, u srcu grada, djelo čuvenog arhitekte Vancaša, kombinacija je nekoliko stilova kako na fasadi tako i unutrašnjosti. Priča koja prati izgradnju je veliko prijateljstvo i razumijevanje između dva Josipa naručioca – Stadlera i pomenutog arhitekte.
Ašenaška sinagoga, smještena na lijevoj obali Miljacke, početkom dvadesetog vijeka je upotpunila vjersku raznolikost u Sarajevu.
Pod blagoslovom ovih zdanja odvijao se život u sarajevskim čikmama i okolini, sa mnoštvo kumstava, bratimljenja, brakova, prijateljstava koja nijesu pitala za vjeru i naciju.
A mjesta koja nijesu imala takva obilježja, ali smatrana svojevrsnim molitvenicima, su svakako Baš čaršija što u stvari znači glavna, koja je do požara sredinom devetnaestog vijeka imala nekoliko puta veći broj zanatskih radnji po kojim je prepoznata u čitavom svijetu. Podsjećanje na ta vremena, kada skoro pa da nije bilo zanata nezastupljenog na čaršiji su nazivi ulica poput Sarača, Kazandžijske, Terzijske, Zlatarske i tako u nedogled. U srcu čaršije žubor stare česme gdje su se mnogi ovjekovječili aparatom, mnogi zakleli na ljubav, stisli ruku jedan drugom, a sve to uz svjedočenje najpitomijih golubova koji su je čuvali od zlih pogleda.
Kao dokaz antifašističkog damara Sarajlija upaljena je Vječna vatra koja se nije gasila sve do grmljavine, ali i tada zbog nedostatka goriva a ne zbog promjene ubjeđenja. Mjesto kojeg ja svako pogledao pri prolasku, neko ogrijao ruke, a mnogi podgrijali sjećanja.
Uz nepisano pravilo da ko se god napije vode sa Baščaršije, taj nikada iz Sarajeva otići ne umije upamćeno je i još jedno a ono tvrdi da ko se nije provozao fijakerom starim na Ilidži nije bio u Sarajevu. U velikom špaliru platana i kestena, dugim nešto blizu četiri kilometra, pruža se bogaza kojom se danonoćno čuje topot uglađenih konja što vuku fijaker. Uz sam osjećaj maltene čudan, obavezno padne i neka priča ispričana od starine koja njim upravlja, po pravilu sa fesom na glavi, ispeglane košulje i prsluka, uglancanih opanaka. Često puta ga niko i ne sluša ali on, po navici poprilično glasno da bi se moglo čuti, ponavlja, nježno spuštajući dizgine na znojave sapi i izvinjavajući se i na tome, konjima imena jedno za drugim.
Zagrmlje, pa se mnogo od pomenutog promijenilo, ali tako je bilo.
Gordan K Čampar
da ne preteram ali svaka cast necu vise komentarisati imam zakljucak da smo se sretali kod Gorana u Vogosci, ako ste to Vi i ako niste veliki pozdrav
Hvala autoru za originalni opis sjecanja na jedan jedinstveni grad u bivsoj zajednickoj drzavi.Sjecam se lijepih trenutaka provedenih u multikulturalnom gradu na Miljacki.Bilo je puno emotivnih dozivljaja koja su ostala u sjecanju zauvijek.Posebno sam se nasao u prvom dijelu ovog feljtona gdje se pominju ugostiteljski objekti sa puno razlicitosti a i zajednistva koje su tada krasile seher Sarajevo.Obisao sam Sarajevo sa svojim drugom krajem 90tih godina poslije grmljavine kako je naziva vas autor.Na zalost ave je bilo drugacije.Uglavnom je bilo dosta obnovljeno od ratnih strahota, i grmljavine koju su nam udesili veliki i jaki sa zapada.Zasto bas onaj lijepi i jedinstveni grad za koji sam mislio da mu nemogu nista jer je to Juga u malom? Prilikom obilaska seher grada nisam imao one emocije koje sam ocekivao da ce me snaci.Drugaciji su bili stanovnici koji su dosli sa brda i sela.Najmanje je bilo one Sarajevske raje.Uglavnom su otisli i prepustili grad nekim novim dosljacima.Kako vrijeme prolazi svi svacamo da su nasi politicari uprskali i da ce se tesko ponoviti one posebnosti koje su bile prisutne medju nama ali nisu nikom smetale.