Slutnja odumiranja sela već visi nad njim kao kitina u gustoj šumi. Iako selo još uvijek diše punim plućima, „bronhitis“, od kojeg počinje da se kašljuca, nije prisutan jedino ljeti kada se u selu može sresti i neko od omladine
„Štitarice s dva Preprana/ Nikakva ti nije mana“.
„Štitarice pod planinu/ Divnu l’ imaš omladinu“.
Ovako se prije pola vijeka pjevalo na igrankama koje su se svake subote, ali i za praznike, organizovale u seoskom Domu u Štitarici. Iako velike kvadrature, taj namjenski objekat sa izgrađenom binom za izvođenje priredbi, nije mogao da prihvati sve koji su dolazili na igranke, pa su se kola (crnogorsko, čačak, moravac) često spletala i raspletala i u dvorištu Doma. Znale su se i kolovođe bez kojih se nije moglo povesti kolo ili započeti pjesma. U tome su prednjačili Nikola Rakočević, Zagorka Vuković, Milivoje Baković… Stariji bi sjedjeli
na klupama poređanim na bini ili uz zidove sale, a omladina je na sredini te prostorije igrala, pjevala i veselila se.
Te igranke nije karakterisala samo pjesma i igra. Bilo je i onih koji su prednjačili u svađama i tučama. O njihovim imenima nećemo. Evo i zašto. To se obično dešavalo pri završetku igranke. I kao po pravilu akteri su bili momci, s jedne strane iz donje Štitarice, a s druge strane iz gornje Štitarice. Povod su uglavnom bile djevojke koje su i jednima
i drugima bile zapele za oko, pa je valjalo „podijeliti megdan“ da bi se osvojilo srce voljene osobe. Srećom, sav taj haos završavao se vrlo brzo zahvaljujući njihovim roditeljima ali i odbornicima sela, Tofilu Bakoviću i Milinku Vukoviću, koji bi se odmah umiješali da izmire „zaraćene strane“, da bi se na kraju „ratnici“, zagrljeni, uhvatili u crnogorsko kolo i time sklopili „mirovni sporazum“. Dogovor bi bio taj da djevojka, koja je bila povod svađe, odabere kome će pokloniti svoje srce.
„Sukoba“ između omladine iz gornje i donje Štitarice, kako ranije, tako i danas, bilo je i na sportskom terenu. Na Zbornom mjestu, jednoj od rijetkih zaravnjenih livada u selu, koja se nalazi između dva nezvanična, lokalna naziva sela, zakazivani su fudbalski dueli koji su ranije po nekad presuđivani i pesnicama. No, i ti sukobi su vrlo brzo, zahvaljujući roditeljima, rešavani tako što je već sledeća utakmica odigravana sa mješovitim timovima.
Ta „divna“ omladina iz pjesme, i prilikom dolazaka na igranku, i prilikom dolazaka na fudbalsku utakmicu pa i drugim sličnim povodima, nije dolazila šutke i pojedinačno. Prvo bi se sakupljali u grupicama
po zaseocima, a onda odatle uz momačku ili djevojačku pjesmu išli prema odredištu, natpjevavajući se idući prema Domu ili Zbornom mjestu. Njihova pjesma odbijala se od okolnih brda, Gusara, Gradca, Lastava, Preprana…, pa je u tim trenucima selo bilo specifična muzička pozornica.
Puna pluća Štitarice
Da je u drugoj polovini prošlog vijeka Štitarica živjela punim plućima moglo se vidjeti i ponedeljkom kada je i u Mojkovcu i u Kolašinu bio, uostalom, kao i danas, pazarni dan. S obzirom da tada kroz selo nije bilo saobraćajnice, u ranim jutarnjim i kasnim popodnevnim satima
promicale su grupice mještana preko jednog i drugog Preprana prema dva grada, pješke ili na konjima. Mi, koji smo tada bili djeca, željno smo iščekivali roditelje da se vrate iz grada i donesu nam obećane bombone ili šarenu loptu. Iako smo to gotovo uvijek zasluživali jer smo u obećanom periodu bili poslušni i dobri, često bi se dešavalo da od roditelja dobijemo objašnjenje da je prodavac „umro“ ili se prodavnica „zatvorila“ baš kada su roditelji htjeli da nam kupe obećani poklon.
Tek kasnije kada smo poodrasli i te iste prodavce sretali žive i zdrave, a prodavnice ponedeljko bile otvorene do u noć, shvatili smo, i razumjeli, da je našim roditeljima bilo preče kupiti kilogram brašna da bi familija preživjela, nego li nama kesu bombona ili šarenu loptu.
U „bijeli svijet“ za životom iz „televizora“
Iako je svojevremeno u Štitaricu dovedena struja do svakog domaćinstva i napravljena saobraćajnica, koja je kasnije i asfaltirana, dotadašnji način života sela počeo je polako da se mijenja. Sa kupovinom prvih televizora kao da je omladina shvatila da negdje drugdje se živi mnogo bolje i zabavnije, pa su polako počeli probijenom saobraćajnicom da odlaze u „bijeli svijet“ kako bi živjeli životom „iz
televizora“. To „čudo tehnike“ prvi je u selu kupio Božo Vuković, pa je život seoskog Doma polako počeo da se premješta u Božovu kuću. Njegova kuća u noćnim satima više je ličila na svojevrstan
bioskop. Odmah zatim TV prijemnik je nabavio i njegov komšija Marijan Bošković koji je donekle rasteretio Božovu kuću od TV gledalaca koji su se sakupljali kod Boža.
Zabrinuti Marijanov komšija, Žarko Vuković, da dugo uključeni TV prijemnik svom komšiji donosi i veliki trošak, upitao ga je:
„Boga ti, Marijane, troši li taj televizor mnogo struje?“
„Ne troši on mnogo struje, ali troši dosta kafe i
šećera“, odgovorio je u šali Marijan.
Očevina „drži“ Štitaricu
No, Štitarica je svojim geografskim položajem i ostalim kvalitetima do sada uspjela da sačuva većinu kuća iz čijih dimnjaka se i zimi i ljeti viori obećavajući bjeličasti dim. Od stotinak domaćinstava, koliko ih inače ima u ovom mojkovačkom selu, unazad tridesetak godina gotovo kod svake kuće ostao je po neko od omladine da živi na očevom
ognjištu. Većina njih je sagradilo novu ili renoviralo staru kuću, pa je danas Štitarica jedno od najnaseljenijih, ako ne i najnaseljenije selo u Crnoj Gori.
Pomenuta činjenica svakako raduje. Ima, međutim, nešto što i zabrinjava. Kako ta generacija, koja nije otišla za životom iz Božovog i Marijanovog televizora, polako počinje da izumire, već sada se naslućuje da se može izbrojati na prstima jedne ruke koliko će se njihove djece opredijeliti da ostane na selu. Te slutnje potkrepljuje i činjenica da je prije pola vijeka u Štitaričkoj školi vrilo kao u košnici. U pet razreda osnovne škole bilo je blizu 150 učenika. Već šezdesetih godina prošlog vijeka peti razred se preselio u matičnu školu u Mojkovcu.
Danas u toj školi ima jedan učenik i dvije učiteljice – jedna za engleski jezik i druga za ostale predmete.
Zaraza napuštenih domova prijeti „selu iz bajke“
Kako u školi, tako i u selu pojedine kuće doživljavaju sudbinu koju je društvo, svjesno ili nesvjesno, namijenilo i ostalim selima u Crnoj Gori. Pomenućemo samo neke.
Kuća Novaka Vukovića zakatančena je nedugo nakon što su mještani tog starinu ispratili do seoskog groblja na vječni počinak. Po njegovoj livadi drveće je već stasalo za japiju, a i na kućnom pragu poodavno
su zakoračila pojedina stabla drveća i korova. Lulu, koju nije vadio iz usta ni kada je spavao, odnio je u grob, a pitanje je, da je ostavio kod kuće, da li bi danas od nje bilo i omanjaka.
„Zarazu“ zarastanja u korov Novakova kuća kao da je dobila od kuće Milovana Rubežića koja je od nje udaljena svega par stotina metara vazdušne linije, s druge strane Štitaričke rijeke. Od kuće Vuka Miloševića još se drži samo jedna listra koja je bila ozidana od kamena, dok su one tri od čatme davno pretvorene u zemlju. Srećom, do sada ta „zaraza“ nije se mnogo proširila, ali prijeti. Za sada to su rijetki
primjeri kuća u selu u koje niko ne zakorači. Onih koje već sada polako odumiru ima više.
Ne tako davno jedno od najuglednijih domaćinstava u Štitarici, kuća sada već pokojnog Boža Vukovića, u kojoj se u podne ili ponoći moglo zateći po petnaestak čeljadi,već nekolike godine nosi teret katanca na ulaznim vratima. Kao da je stigla kazna prvog televizora u selu koji je možda bio vjesnik napuštanja sela. I u tom domaćinstvu je od pomenute generacije ostao da živi Božov sin Vladimir. Ali, posle
Božove smrti i Vladimir je otišao iz sela za svojom porodicom.
Od nedavno i preko praga kuće čuvenog Vida Krgovića, u kojoj nekada ulazna vrata nijesu mogla biti zatvorena ni desetak minuta a da ih neko ne otvori da bi izašao ili ušao u kuću, rijetko ko zakorači, tek da je
provjetri. To, uglavnom radi neko od njegovih unučadi, djece njegovog sina Leka, koji je početkom ove godine zauzeo jedno od poslednjih mjesta na seoskom groblju. No, srećom, od tolike familije, prirodno,
teško da se moglo desiti da neko ipak ne ostane na imanju. Tu privilegiju, svojevoljno ili iz nužde, sebi je priuštio Vidov unuk, a Đokov sin Rajko Roša Krgović.
Naslijedivši sposobnosti vrsnog majstora koje su odlikovale njegove pretke, izgradio je sebi novu koću pored očeve u kojoj mu živi majka. Slično je postupio i njegov brat od strica, Mirko, koji je formirao porodicu, i na „debelim“ temeljima koje mu je ostavio otac Slobodan, podigao ugledno domaćinstvo kakvo je nekada imao i njegov predak Vid.
Da li će neko od njihove djece ostati da živi na selu i nastavi tradiciju uglednih domaćina? Pitanje je umjesno, ali svaka prognoza u vidu odgovora bila bi neumjesna i nekorektna.
Pomenuti primjeri prisutni su u svakom štitaričkom zaseoku Donje Štitarice: Kruševlju, Livadana, Selešnici, Pobrnjicama, zatim Prepranu, pa i u čitavoj Gornjoj Štitarici sve do poslednjih (ili prvih) kuća u selu, u zavisnosti odakle se dolazi u Štitaricu, od Mojkovca ili sa Sinjavine.
Divlja ljepota protiv kućnog katanca
Slutnja odumiranja sela već visi nad njim kao kitina u gustoj šumi. Iako selo još uvijek diše punim plućima, „bronhitis“, od kojeg počinje da se kašljuca, nije prisutan jedino ljeti kada se u selu može sresti i neko
od omladine. To su, uglavnom, djeca onih koji nijesu napustili očevo ognjište, ali njihova djeca jesu, ili pak onih koji sa svojom djecom za vrijeme odmora dođu na par dana u svoje selo gdje su rođeni. U ostalom dijelu godine selom promiču samo ljudi srednje ili starije dobi. Asfaltnim putem kroz selo u jutarnjim i popodnevnim satima ne može se reći da su gužve u saobraćaju, ali malo-malo po neko kolima ode put magistrale ili dolazi kući u selo. Ono, međutim, što zabrinjava da će selo uskoro biti samo groblje kuća koje propadaju zarastajući u korov, jeste činjenica da putem prema školi, umjesto nekadašnjih kolona
đaka, kao miš u svoju rupu, promakne samo jedan učenik.
S tim u vezi nije zanemarljiva ni činjenica da je samo u ovoj godini na seoskom groblju obavljeno 11 sahrana.
Istina, neki od tih preminulih su i oni koji su davno napustili selo, ali među njima ima i onih koji su tim prirodnim činom na svoju kuću u selu, prirodno ili ne, stavili katanac na vratima. A Štitarica kao selo i danas, kao i tada, odiše svojim ljepotama. I danas je kao „selo iz bajke“, kako je o njoj stekao utisak Mojkovčanin Rade Adžić kada je prvi put došao u Štitaricu. Sa crkvom i školom kao svojim stožerom, smješteno je u kotlini između dva Preprana, između dvije planine,
Sinjavine i Bjelasice, između dva brda, Katuničkog i Gradca, prošarano pomenutim zaseocima i toponimima ne baš prijatnih naziva kao što su Grdin priboj, Šupeljak, Lokvice, Jarčev krš, Čuke, Provalija, Kriva greda, Pometenik…, ali divlje ljepote koja selu može u budućnosti donijeti neke nove sadržaje i zaustaviti iseljavanje.
Danilo Vuković
foto:Mićo Baltić
