Spiker i tekstopisac priča kako mu je Kemal Monteno naručio pjesmu u „Lipi“, kako je dozvolio Leu Martinu da izmijeni tekst u pjesmi „Ja te volim“ i sa Minimaksom stvarao istoriju nove profesije zvane novinar-voditelj, a sjećanje počinje od početka – djetinjstva u Štitarici, nadomak Mojkovca
Za Svetislava Vukovića spikera, tekstopisca i istinsku legendu Radio Beograda, doslovno važi ona – “dobar glas daleko se čuje”. I sam ne krije da je cio život bio prepoznatljiv prije svega po baršunastom baritonu, radijskim i televizijskim emisijama, festivalima, koje je više od četiri decenije vodio od Vardara do Triglava, pa i van granica ondašnje velike zemlje.
Daleko manje je, kaže, bilo poznato da je baš on autor nekih od najljepših tekstova zabavne i dječije muzike. Iz njegovog pera izašli su stihovi pjesama „Ljubav je samo reč“, „Odiseja“, „Ja te volim“, „Pahuljice moja“, „Kad bih znao da je sama“, „Pozdravite moga tatu“, „Slon lepotan Dondolan“, „Najlepša je zemlja moja“…
O gostovanjima sportskih velikana u njegovoj autorskoj emisiji “Vreme sporta i razonode”, najavljivanju Djuka Elingtona i Dizija Gilespija, ali i tome kako je uspio da spoji nespojivo radeći više od 30 godina Dragačevski sabor u Guči, festivale zabavne muzike, koncerte svjetskih velikana poput Šarla Aznavura i Žilijet Greko, sa Svetom u njegovom domu u Košutnjaku priča njegova ćerka Katarina, koja je krenula tatinim novinarskim stopama.
U britanski stilizovanom ambijentu, za koji je kako kaže, zaslužna njegova supruga Ana, uz rakiju “Vukovaču”, s kojom se u penzionerskim danima zanima u svom ljetnjikovcu, počinjemo priču od početka – djetinjstva i nestašluka, koje je u Štitarici nadomak Mojkovca pravio usred Drugog svjetskog rata, ni manje ni više nego s Njemcima!
“Bio sam najmlađi među rođacima koji su se bavili raznim podvalama Njemcima i Italijanima. Sjećam se, majka Stakna ostavila mog rođaka Moma i mene da čuvamo kuću, a ona otišla na jesenji katun”, počinje priču Svetislav.
“U jednom trenutku primijetimo Momo i ja kako u kukuruz, nemilice ga gazeći, ulaze dvojica Njemaca u kratkim pantalonama i zelenim bluzama, s pištoljima na kaiševima. Momu padne na pamet suluda ideja, kaže: ‘Hitno mi donesi kalicu i kantu vode’. Postavi on to pažljivo iznad vrata, a nas dvojica zbrišemo na obližnji jasen. Vidimo, Njemci krenuli ka kući, repetirali pištolje… Kad onaj prvi odškrinu vrata na njega se nemilice sruči sva voda! Sve s onom drvenom kalicom. Onaj drugi istog trena stane da puca. Iz bijesa su polupali sav nameštaj po kući i otišli. Mislim da su nas ugledali da bi nas ‘skinuli’ odozgo kao golubove.”
Da li je istina da ste pobjegli od kuće čvrsto riješeni da upišete Pilotsku akademiju ili Pozorišnu akademiju?
“Baš tako, a priliku da ostvarim svoju želju dobio sam kad je moj fudbalski klub ‘Jedinstvo’ iz Bijelog Polja trebalo da igra utakmicu protiv ‘Arsenala’ iz Tivta, i to na njihovom terenu. U ono vrijeme, na utakmicu se išlo trofejnim njemačkim kamionima… Pomislim: ‘Idealna prilika da prevarim moje!’. Umesto u kamion, u Priboju sjednem u čuvenog ‘Ćiru’ (prim. aut. – legendarni voz, od kojeg su i putnici bili brži), pa pravac – Rajlovac. Na kapiji vojne kasarne dočeka me stražar: ‘Kud si se ti uputio?’. Odgovorim da sam učio pilotiranje u Ivangradu i da hoću hitno kod komandanta na šta mi on poruči da im pošaljem dokumenta.
Kad kod kuće, čeka vas otac Milić, namrgođen s plavom kovertom u rukama…
“Vidim nešto se gadno dešava. Kaže Milić: ‘Šta je ovo?’. Nisam mogao da vjerujem! Primili me ovi iz Vazduhoplovne akademije! Otac cijepajući kovertu zagrmi: ‘A, to je taj tvoj Tivat! Hoćeš li da ti kupim kosti po planinama, da se survaš s tim tvojim avionom?!’. Okrenuo sam se i bez riječi zapucao u mojkovačku poštu da hitno pošaljem dokumenta rođaku Milovanu Vukoviću, čuvenom advokatu u Beogradu. Tako sam umjesto Vazduhoplovne akademije upisao Pravni fakultet.
U dopola završenom Studentskom gradu, u Novom Beogradu pod pijeskom, počinjete da radite na razglasnoj stanici.
“Kad se samo sjetim, pijesak na sve strane, Hotel Jugoslavija i SIV u skelama, Studentski grad dopola izgrađen… U to vrijeme sam upoznao Miću Orlovića, s kojim sam igrao u studentskoj košarkaškoj reprezentaciji Jugoslavije. On je već bio spiker na razglasnoj stanici. No, nakon što je prošao audiciju u Radiju, ja ga naslijedim. I, to ne zato što sam volio taj poziv, već isključivo zbog honorara, koji mi je pokrivao smještaj u Studenjaku i hranu u menzi. Uz to sam, razumije se, bio i u dramskoj sekciji s Bekimom Fehmijuom, Vladom Popovićem, Nikolom Jurinom, Đorđem Nenadovićem…
Fantastičnog Bekima ste učili srpski…
“Družili smo se, a ja sam mu samo pomagao da što bolje savlada srpski. Baš u to vrijeme, koleginica iz folklorne sekcije ‘Španca’, Mirjana Čunković pitala me je da dođem jedan dan da vidim kako izgleda pravi radio. Zapucam pravo u Studio 8 Radio Beograda, kad tamo – ni manje ni više – sjedi komisija. Sve doajen do doajena: Raša Plaović, Brana Surutka, Mija Stevović, Zlatica Baltić. Ispred studija stotine mladića i devojaka, među njima i glumac Zoran Radmilović… Tiskaju se, hoće da postanu spikeri.
A vi?
– Ma, kakvi, zabijem se ja u neki ćošak. Dosadno mi, te zgrabim s obližnjeg stola list “Sport i svet”. Pošto se izređalo svih 200 kandidata, predsjednik komisije uzdahnu: ‘Opet ništa!’. Mirno prelistavanje prekide Mira obraćanjem komisiji: ‘Može li moj drug Sveta da pročita nešto. On veoma lepo čita?’. Mrko sam je prostrelio pogledom, ušao u studio, i u jednom dahu pročitao prvi pasus na koji sam naletio u “Svetu i sportu”. Cijela komisija je bila na nogama, a Zlatica Baltić me, stisnuvši dugme za komunikaciju smireno upitala: ‘Kolega, u kojoj ste radio stanici radili?’ Dok sam izgovarao: ‘Na razglasnoj stanici u Studentskom gradu’, kroz glavu mi je proletjelo: ‘Oh, ne! Prošao sam’. Tako sam primljen u Radio Beograd.
Tekstove za Zdravka Čolića, Lea Martina, Kemala Montena, Mikija Jevremovića počinjete da pišete na odsluženju vojnog roka. Glavni „krivac“ bio je zagrebački kompozitor Alfons Vučer?
“Sve se odigralo na Vojnom festivalu povodom Dana armije. Bio sam zadužen za pisanje scenarija, a u programu su učestvovali umjetnici, koji su se obreli u uniformi, poput kvarteta “Četiri M”, glumca Božidara Boleta Stošića, Arsena Dedića. Pošto sam već pisao pjesme za vojne listove, zagrebački kompozitor Alfons Vučer predloži mi da za Zagrebački festival ’66. napišem pjesmu, koja će u naslovu imati žensko ime. Tako je nastala “Mirjana”, koju su otpjevali “Crveni koralji” u alternativi s Milanom Bačićem. Pjesma je osvojila sve nagrade! Mora da mi se to svidjelo, pošto sam od tada do danas napisao, što dječijih što zabavnih i narodnih, skoro 1.000 pjesama. Tako su nastale “Odiseja”, “Ja te volim”, “Ljubav je samo reč”, “Kad bih znao da je sama”, “Maestro i violina”, “Pahuljice moja”…
Pjevači su vam uvijek tražili pjesmu „za juče“. Da li vam je i Kemal Monteno tako naručio “Pahuljicu”?
“Sećam se, sjedimo te ’74. Kemal i ja u čuvenoj “Lipi”. Kaže on meni: ‘Nema pjevača u zemlji za kojeg nisi pisao tekstove. Samo meni nisi’. Ja mu odgovorim: ‘Sjedi tu, naruči piće i gledaj u ovaj divan snijeg što pada napolju”, a on će: ‘Nećeš valjda da mi pišeš ‘Tombe la nege” (prim. aut. čuvena francuska šansona “Pada snijeg”). Nasmijem se, odjurim preko puta do studija u Radiju, zatvorim se i u jednom dahu napišem “Pahuljice moja”.
Pjesma je izvedena na Sarajevskom festivalu s kojeg ste izvještavali i uopšte vam se nije svidjela?
“Kažem Kemalu: ‘Nekako mi je bljutava’. On se malo naljuti, pa će: ‘Čućeš ti nju večeras! Gde sjediš?’. Odgovorim: ‘U novinarskoj loži’. On mi na to pruži kartu za prvi red. Na sceni se te večeri pojavio sav u bijelom – od glave do pete. Kada je počeo da pjeva drugi uvod, Skenderija je bila na nogama. Prolomila se od aplauza. Svi su ustali, osim mene, a Kemal me je samo značajno pogledao. Posle sam mu se izvinio za ‘uvredu’ na probi.”
Da li je tako glatko išlo i pisanje pjesme “Ljubav je samo reč” za Zdravka Čolića?
“Bilo je to u vrijeme kada sam na Prvom programu TVB vodio emisiju portreta jugoslovenskih kompozitora ‘Čeznem da sam s vama’. Tri dana prije prenosa ove emisije iz Doma Sindikata, zamoli me Vojkan Borisavljević da napišem pjesmu za Zdravka. Napisao sam je u autobusu 53, na putu od Zelenog venca do Košutnjaka. Čim sam stigao, nisam ni cipele skinuo nego ‘odletim’ na telefon da Vojkanu izdiktiram tekst, a on mi, onako ‘preko žice’, odsvira melodiju na klaviru. Tako smo u nepunih pola sata završili pesmu ‘Ljubav je samo reč’.”
Kasnije je tu pjesmu obradila Snežana Mišković Viktorija, a na jednoj Muzičarskoj Novoj godini je čak i otplesala s vama?
“Bilo je to u Beograđanki. Najavim ja Viktoriju, kad će ona: ‘Otpjevaću vam najljepšu baladu koja je napisana na srpskom jeziku. Autor pjesme je Sveta Vuković, kojeg bih ovom prilikom zamolila da otpleše pjesmu sa mnom’. Čim sam joj prišao, ona mi šapne da me je pozvala, jer ne može da se sjeti riječi, pošto je tek nedavno snimila pjesmu, na šta joj uzvratim: ‘Pa, ne znam ni ja riječi!’. Kaže ona: ‘Ju, pa šta ćemo sad?’. Dodam da znam početak i da ćemo se snaći “u hodu”… Na kraju smo bili pozdravljeni burnim aplauzom, naročito pošto je Viktorija sve priznala publici.
Za Lea Martina ste napisali nezvaničnu himnu “žestokih momaka”, “Odiseju” i baladu “Ja te volim”, za koju je vezana interesantna anegdota?
“Bilo je to ’73. na Beogradskom proljeću. Najviše sam mrzio da pišem pjesme na gotovu muziku. Jedna od takvih bila je ‘Ja te volim’. Namučio sam se pišući je. Kad se samo sjetim, u studiju me čekaju cio orkestar, Leo Martin, Vojkan Borisavljević… Uletim, uručim im tekst pisan rukom i procijedim: ‘Ovo sad radim, i nikad više!’. Istog trenutka se okrenem i odem, jer sam imao bukirano ljetovanje na Zlatiboru. Ostanu ti oni tako da tumače ono što sam napisao. Sve im je bilo jasno, osim jedne rečenice. Nikako da pročitaju moj rukopis. Kad im je dosadilo da tumače, Leo Martin uzme olovku i na onom spornom mjestu na kojem ni dan-danas ne mogu da se sjetim šta sam napisao, dopiše: ‘nisu važne reči!’. Tako je ostalo ono čuveno: ‘O, volim te, nisu važne reči’ (smeh).”
Autor ste i pet zbirki pjesama za djecu. Napisali ste nezaboravne “Uspavanku”, “Slon lepotan Dondolan”, “Najlepša je zemlja moja”, “Pozdravite moga tatu?
“Kompozitor Aleksandar Aca Korać pozvao me je ’76. da napišem pjesmu za jedan sjajan novi dječji hor, koji nigdje nije nastupao. Pogađate, riječ je o ‘Kolibrima’. Padne mi na pamet kako bi bilo dobro da pjevaju o tati, kojeg je vojska pozajmila da odsluži vojni rok, ali da ga obavezno vrati. Aca se oduševi tekstom, napiše muziku i tako nastane ‘Pozdravite moga tatu’. Ovih dana sam se ponovo aktivirao na polju dječjih pjesama… Pišem pjesme za unuku Teodoru.
Kako vam je uspevalo da u četiri decenije dugoj voditeljskoj karijeri spojite nespojivo? Više od tri decenije vodili ste Dragačevski sabor trubača u Guči, Homoljske motive, program izvorne narodne muzike „Čaša vode s izvora“, a s druge strane, festival u Opatiji, Mesam, Beogradsko proleće, Oskar popularnosti?
“Da se nadovežem… Vodio sam i sve moguće državne praznike, deset godina sam radio Beogradski džez festival, najavljivao Djuka Elingtona, Majnarda Fergusona, Gila Evansa, Dizija Gilespija… Dodajte svemu i brojna svjetska prvenstva, koncerte Šarla Aznavura, Žilijet Greko, Vukov sabor u Tršiću, boks meč Adinolfi-Mate Parlov, dočekivao košarkaše ispred Savezne skupštine. I to je samo dio priče. Nisam o tome razmišljao, ali odista – spajao sam nespojivo!”
Katarina Vuković Jovanović
REVOLUCIJA: S Minimaksom sam napravio novu profesiju zvanu – voditelj!
Malo je poznato da ste uz Minimaksa bili osnivač nove profesije – voditelj?
“Nakon što sam kao spiker s Prvog prešao na Drugi program Radio Beograda, u januaru ’75. pozove glavni urednik Živojin Stekić – Milovana Ilića, Nikolu Neškovića, Ička Petrovića, Nikolu Karaklajića i mene da napravimo novu profesiju na radiju – novinar/voditelj. Kaže: ‘Smislićete svaki svoju emisiju, a program ćete najaviti i odjaviti, punim imenom i prezimenom’. Bila je to prava revolucija. Do tada niko nije to smio da uradi. Bili smo ‘samo glasovi’. Tako je nastala Mićina emisija ‘Minimaks’, Karaklajićeva ‘Sastanak u devet i pet’, Neškovićeva ‘Prijatelj zvezda’, moja ‘Sunce, more, bit i hit’. Pisma su nam, sjećam se, stizala u džakovima. Nekoliko godina kasnije preuzimam uređivanje i vođenje emisije ‘Vreme sporta i razonode’. Kroz ovu emisiju prošle su brojne legende poput Dragoslava Šekularca, Franja Velfija, Stjepana Bobeka, Rajka Mitića… Te razgovore sam pretočio u knjigu “Asovi Ju fudbala”.
ONESVJEŠĆIVANJE I RAKIJA: Kako sam sa Ljubišom Samardžićem pravio rusvaj u Studenjaku
U Studentskom gradu ste bili poznati i po štosovima, koje ste izvodili u tandemu s Ljubišom Samardžićem?
“Odlazili bismo s devojkama iz Četvrtog bloka zajedno na ručak. Čekajući tako drugaricu Milkicu, koja po običaju nikada nije bila spremna, vrijeme smo na Ljubišin predlog prekraćivali izvodeći stilske vježbe, i to pred brucoškinjama. Ljubiša bi mi dobacio da je moje da se pravim kako mi je muka, a da će on odraditi ostalo! Zakucamo na prva vrata, uletimo u sobu punu 18-godišnjakinja i započnemo ‘scenu’. Prvi će Ljubiša: ‘Mom kolegi je muka, imate li rakije?’. Ja se dramski srušim na prvi slobodan krevet, a sirote djevojke se rastrče oko mene ne bi li našle rakiju. Tu uleti ponovo Ljubiša: ‘Znate, najbolje bi, možda, bilo da ga izmasirate!’. Uzgred gucnem dva, tri gutljaja i odmah mi, naravno, bude bolje. Tu nas već provale i rastanemo se uz opšti smijeh.
https://www.youtube.com/watch?v=IvSA2s0yllg
youtube.com
