Kući, tu, kod majke plavičastim sjajem izdvaja se knjiga ,,Pometenik“.
Roman koji, često, presijava zidove roditeljske dnevne sobe i kutak čini osvježavajućim.
Miriše, a ne miriše.
Koštičavi brkica nam je priuštio to zadovoljstvo.
Sanjiv, a ranjiv.
Golijanin bez koga bi nikšićke ulice bile gole.
Bez vjetra, snijega, ljubičasto – žutog lišća, bez osmjeha Vojnika i prospavanih kafana.
I bez sportske prognoze.
I bez Golog otoka 1948., kad se rodi i bez studenskih demonstracija u Beogradu, gdje bijaše.
I bez Gornjeg Čarađa kod Nikšića, i bez Centra za kulturu u kom radno bitisaše, i bez Književne zajednice ,,Vladimir Mijušković“ u kojoj putovaše.
I bez izdanja: ,,Očev kofer“ , ,,Uzda za krila“, ,,Svemoćni pastir“ , ,,Zemlja sviće“…
I bez čarobne boemštine i pjesničke veličine, kakvu Naš grad, vrlo teško, da će, opet, imati.
I bez stvaralaštva zavičaju o kojem je pisao sa toliko strasti, ljubomore, nostalgije, i naravno, dubokog pobožnog poštovanja.
I bez prijatelja ovjekovjenčenim u raznim pjesmama, romanu i zbirci priča.
I bez očuvanja leksike nikšićkog kraja, lirici koja dobija novi život i novo značenje.
I bez mitološkog svijeta iz slovenske i grčke mitologije, likove i motive iz naše epske poezije koje je na izvanredan način transportovao u lirsku strukturu.
I bez prevođenja djela na 15-tak jezika i bez zastupljenosti u udžbenicima školaraca.
I bez izreke: ,,Smatram da su najozbiljnije pjesme za djecu“.
I bez ,,zaraze“ koju utka u meni na početku ,,magarećih“ godina:
,,Kod kuće me redom maze
Baka, majka, mudri tata
Al , ma kako da me paze
Pobjeći ću preko vrata.
Što, baš, sa mnom da se diče
Nek drugima mane kriju
I šta se to koga tiče
Zaljubljen sam do ušiju…“
I bez najvećih nagrada, koje On ne čeka, nego mi.
A, niko ih kao On ne zaslužuje.
Samo – otvorite oči!
Čovjek, Lokalista, Zavičajac, Prozaista, Dramaturg.
Dušan Govedarica – Pjesnik.
Radojica Bogi Stanković
