Pop Maca i devet pljevaljskih žena (21) – Izdao ga kum pop II

Ko je, kako i zašto u Pljevljima u proljeće 1944. godine pobio devet nevinih žena i počinio niz drugih zločina i ko danas to pokušava gurnuti u zaborav proglašavajući zločince nevinim žrtvama?

Ćerke Ratka Cerovića, Milosava, Vidosava i Mitra su tada presavile tabak i u opširnom pismu vladici Filaretu podrobno objasnile ko je bio pop Slobodan Šiljak – da on nije bio nevina žrtva niti je strijeljan od komunista samo zato što je bio sveštenik, kako se sada želi prikazati, već zato „što je bio aktivni saradnik italijanskog fašističkog okupatora“. I ne samo on, nego i pojedini članovi njegove porodice (navele su za primjer popovu ćerku Budu, koju su, takođe 1943. godine, strijeljali partizani, jer je – kako su naglasile – imala takvu moć kod italijanskih vlasti da je mogla, kako naš narod kaže, ‘poslati na vješala i skinuti s vješala’). Pri tom su istakle i svijetli primjer druge ćerke popa Slobodana Šiljka – Dobrile, jedinog španskog borca iz pljevaljskog kraja i jedine žene španskog borca iz Crne Gore, poručnika Španske republikanske armije, kapetana francuskog pokreta otpora i majora Jugoslovenske narodne armije, suprugu, takođe španskog borca, akademika, generala Aleksandra Mezića, osnivača Vojno-medicinske akademije u Beogradu.

„Dakle, ponavljamo istinu – stoji u pismu ćerki Ratka Cerovića upućenog vladici Filaretu – da je pop Slobodan Šiljak decembra 1943. godine, na osnovu presude tadašnjeg partizanskog suda strijeljan u Glibaćima zbog aktivne saradnje sa italijanskim okupatorom 1941 – 1943. i strijeljanja ustanika Ratka Cerovića, prvog njegovog komšije i kuma. Poslije oslobođenja 1945. godine, zbog svojih nedjela i izdaje svoga naroda, proglašen je izdajnikom i konfiskovana mu je sva nepokretna imovina koju je posjedovao.“

U pismu je potom detaljno opisano kako je i zašto uhapšen Ratko Cerović, odnosno kako je pop Šiljak dojavljivao ko se sve okuplja i kakvi se planovi kuju u njegovoj kući:

„Pop Šiljak, da bi zakamuflirao svoje nedjelo – stoji u pismu ćerki Ratka Cerovića – dogovara sa Talijanima da i njega tom prilikom ‘uhapse’ , što se i dešava, ali Talijani pred njega šalju limuzinu na most na Ćehotini i odvode ga u porodičnu kuću, a Ratka i druge uhapšene sprovode u zatvor na Dolovima.“

Vrhunac licemjerja, kako tvrde ćerke Ratka Cerovića, predstavljalo je to što je pop Šiljak tog krvavog 28. jula banuo na strelište da nad otvorenom rakom pričesti njihovog oca i njegove samučenike. Ratko je, naravno, odbio pričest jer je znao ko ga šalje u smrt. Ratkovu porodicu je, ipak, posebno zaboljelo to što je istog dana, dok su oni u tišini oplakivali na takav način izgubljenog roditelja i domaćina kuće, pop Šiljak u svojoj kući terevenčio sa Italijanima:

„Dirnuli ste u rane koje i poslije toliko godina bole i boljeće sve dok smo mi Ratkovi potomci živi. Svaka smrt je teška, a najteža je nasilna smrt, koja je zadesila našega oca i to u četrdeset prvoj godini života. Sa svim ovim morali smo da Vas upoznamo i time odužimo dug prema našem roditelju, a Vi vidite šta Vam je činiti. Kada ljudi hoće za nekoga čovjeka da kažu da je čestit, pošten, častan, smjeran i ugledan – kažu da je kao svetac. Ako Vi proglašavate za sveca čovjeka koji je za sobom ostavio krvavi trag i imao krvave ruke, mislimo da time degradirate kult sveca i crkve. Smatramo ne samo mi, već i mnogi slobodoljubivi ljudi, da Srpskoj pravoslavnoj crkvi ne čini čast, već samo štetu, da dokazane i na djelu potvrđene kvislinge proglašava za ‘sveštenomučenike’. Molimo Vas, Vaše preosveštenstvo, da Vi sa svoje strane ne dozvolite afirmaciju izdaje i izdajnika, jer je očigledno do čega nas je to dovelo. Svjesne smo koliko danas retrogradne snage vrše pritisak na SPC, ali je crkva odolijevala i težim pritiscima i uspijevala da sačuva svoju čast i ugled. U nadi smo da će to biti i ubuduće.

I još jednom na kraju ističemo: sve što smo ovdje opisale je istina i samo istina, koju niko pošten neće i ne može osporavati. Želimo da saznamo Vaše mišljenje o tome“ – stoji na kraju pisma ćerki Ratka Cerovića Milosave, Vidosave i Mitre, upućenog 10. septembra 2004. godine vladici Filaretu.

Kako ih tadašnji mileševski velikodostojnik nije udostojio ni riječi odgovora, Milosava Cerović – Strunjaš se 15. avgusta 2005. godine oglasila otvorenim pismom Svetom sinodu Srpske pravoslavne crkve, reagujući na vijest da je Sveti arhijerejski sabor tri mjeseca ranije izvršio kanonizaciju „novoprosijavših ispovjednika i mučenika“ unijetih u Diptih svetih Pravoslavne crkve, koji su „postradali za živu vjeru u Prvom i Drugom svjetskom ratu i kasnije od komunista“(naglasio B.S), konkretno, na vijest da se među kanonizovanim nalaze i devet Pljevljaka, a među njima i „Slobodan Šiljak sa Ilina Brda i Milorad Vukojičić (kod nas poznatiji kao pop Maca) iz Pljevalja“.

„Zbog kanonizacije dvojice pomenutih popova izražavam svoj protest – stoji u pismu Milosave Strunjaš – i stavljam vam do znanja, ako već ne znate, da Šiljak i Vukojičić nijesu postradali za ‘živu vjeru’, kako se to saopštava sa zasijedanja Svetog arhijerejskog sabora, već ih je stigla zaslužena kazna zbog nedjela koja su činili za vrijeme Drugog svjetskog rata u svojim Pljevljima, nad svojim sugrađanima, u najvećem broju slučajeva nad pravoslavnim civilima za vrijeme fašističke okupacije Pljevalja od 1941. do 1945. godine.“

Milosava Strunjaš potom u najkraćem ponavlja zločinačke biografije Šiljka i Vukojičića, a onda pita:

„Da li su crkvenim vlastima bila poznata nedjela Šiljka i Vukojičića, ili je bilo dovoljno samo saznanje da su ih strijeljali partizani, nebitno zašto, da bi bili proglašeni za „svece“? Zašto ste pomiješali žrtvu okupatora sa onima koji su tom okupatoru služili (mislim na čestitog popa Andriju Šiljka, koga su Italijani strijeljali decembra 1941 godine u Pljevljima, ali i druge koji su stradali od ruke okupatora)? Među deset božjih zapovijesti šesta je ‘Ne ubij’, a deveta ‘Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga’; pa kako to onda može biti svetac onaj ko je te zapovijesti prekršio i počinio zlodjela naprijed pobrojana?

Čovjek mora da se zapita – zaključuje Milosava Strunjaš – da li ljudi koji su odlučivali o proglašenju ovih svetaca zaista vjeruju u Boga i Hristovo učenje kada su ubice mogli proglasiti za ‘svece’?“

Mjesec i po kasnije, 3.oktobra 2005. godine, Milosavi Strunjaš je stigao odgovor iz Kabineta patrijarha srpskog koji potpisuje sekretar, protođakon Momir Lečić. Evo odgovora u cjelini:

„Poštovana gospođo Strunjaš,

Ne bavimo se u okviru svojih službenih dužnosti i ovlašćenja istoriografskim analizama i polemikama. Parastos koji je izvršio Njegovo Visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski Gospodin Amfilohije ne znači ograničavanje prava istoričarima Drugog svetskog rata na različite ocene vojne i političke uloge njegovih učesnika, ma ko oni bili, nego potrebu i dužnost Crkve da izvrši propisana podušja za svoje krštene članove (u tom broju jednako za poginule ili pobijene pripadnike četničkih, partizanskih i svih ostalih oružanih formacija, nezavisno od ma kakvog suda o svakoj od njih) i da časnim krstom i drugim pratećim obeležjima obeleži njihove grobove ili masovne grobnice, pogotovu one koje su ideološki motivisanom naredbom državnih vlasti, ostali neobeleženi i neopojani od 1945. godine do danas.“

„U mom otvorenom pismu nijesam postavila pitanje da li se Crkva u okviru svojih službenih dužnosti bavi istoriografskim analizama i polemikama, već zašto su kanonizovani sveštenici Slobodan Šiljak i Milorad Vukojičić – Maca“ – kaže, pored ostalog Milosava Strunjaš u odgovoru na odgovor iz Kabineta patrijarha srpskog i ističe da nije spominjala ni parastos, niti sporila pravo i dužnost crkve „da izvrši svoja propisana podušja za svoje krštene članove i da Časnim krstom i drugim pratećim obilježjima obilježi njihove grobove.“

„Pitala sam – ponavlja Milosava Strunjaš – kako su mogli biti proglašeni za ‘svece’ Šiljak i Vukojičić koji su okrvavili svoje ruke i za sobom ostavili krvav trag, odstupivši i od božjih zapovijesti. Ne radi se samo o parastosu, kako Vi pišete, već o činu kanonizacije novoprosijavših ispovjednika i mučenika unijetih u Diptih svetih“.

Milosava Strunjaš još jednom ističe da je ovim činom Srpskoj pravoslavnoj crkvi „napravljena velika podvala i šteta“ i da se Svetom sinodu obratila „u nadi da će ispraviti grešku, jer ispraviti pred Bogom grijeh, to je vrlina a ne sramota.“ Ona na kraju izražava i sumnju da li je njeno, kao i pismo slične sadržine njenog sugrađanina Miodraga Stamenića, uopšte došlo u ruke njegove svetosti patrijarha srpskog Pavla?

„Nakon dobijenog Vašeg pisma i ‘odgovora’, sklona sam da zaključim da naša pisma nijesu stizala u prave ruke“ – zaključuje Milosava Strunjaš.

Od junaka do izdajnika

„Istinu“ o popu Slobodanu Šiljku, prije tog „ilindanskog proglasa“ tadašnjeg vladike mileševskog Filareta, „cimentirao“ je jerej Velibor Džomić. On u drugom tomu svoje „istorije“ o stradanju „srbske crkve od komunista“ najprije, uglavnom korektno, govori o ovom ilinobrdskom protu, njegovim nespornim patriotskim zaslugama, ratovanju i stradanju u oslobodilačkim balkanskim i Prvom svjetskom ratu, njegovom robovanju u strašnim austrougarskim kazamatima u Mađarskoj, njegovim međuratnim zaslugama i zasluženim odličjima i priznanjima, dotle da je 1938. godine, poslije smrti uvaženog prota Sava Vukojičića, preuzeo dužnost okružnog protoprezvitera pljevaljskog na kojoj ga je zatekao i Drugi svjetski rat:

„Prota Slobodan Šiljak je ubijen od pripadnika komunističke Druge proleterske brigade 1943. godine na Kosanici – piše dalje Džomić, nijednom riječi ne spominjući razloge, ni za njegovo, ni za strijeljanje njegove ćerke, o kojima, pored ostalih, detaljno govori Radomir Matović, a onda, kao „primarnu istinu“ citira ono što je tim povodom 12. februara 1944. godine objavio list „Obnova“ u Beogradu, najblaže rečeno, novina lako prepoznatljive „uređivačke politike“ i idejno-propagandnog opredjeljenja:

„U krajevima i mestima – piše pored ostalog ‘Obnova’ – koja su imala tu zlu sreću da ih okupiraju, ma i privremeno, makar 24 časa, komunisti su svuda ostavili pustoš, rušenja i krvave tragove. Pored rušenja i pljačke, koja se ne da objasniti u materijalnom pogledu, Titovi banditi izvršili su na hiljade zločina i ostavili hiljade izmasakriranih i unakaženih leševa, nevinih žrtava, žena, staraca i nejači.

Prilikom njihova upada krajem 1943. u sela u srezu pljevaljskom, oni su, pored ostalog, došli u Ilino Brdo. Noću, na njihov uobičajeni način, ušli su u kuću velikog propovednika Svetosavske Crkve i služitelja Bogu, veri i narodu, čestitog sveštenika Prote Slobodana Šiljka, starca od svojih 78 godina (ako je vjerovati popu Džomiću, on na početku ovog teksta veli da je Šiljak rođen 1881, što znači da je on u trenutku strijeljanja imao 62 a ne 78 godina, napomena B.S). Tom prilikom ubili su njega sa krstom na grudima i njegovu kćer, studentkinju. Izveli su ih najpre iz kuće i nedaleko od sela u mukama im živote oduzeli iskasapivši ih žive…“

Uvjeren sam da je i ovdje svaki komentar nepotreban i lišen smisla jer je opšte poznato i kako su i zašto strijeljani pop Slobodan Šiljak i njegova mlađa ćerka.

Napad „pljevaljskih baba“

U nizu reagovanja koja su se ovim povodom tih dana pojavila i u štampi, posebno je odjeknulo oglašavanje, tada jereja, Velibora Džomića. On je ustvrdio da napad „pljevaljskih baba“ na novoproglašene svece Šiljka i Macu predstavlja napad na Srpsku pravoslavnu crkvu:

„Što se tiče tvrdnji koje je ovim povodom iznio jerej Velibor Džomić – kazala je u svom reagovanju Milosava Strunjaš – njegove riječi su krajnje neodmjerene, neodgovorne i uvredljive prema nekome ko je uputio dobronamjerno pismo na adresu SPC. Ne može se poistovjetiti kritički osvrt na kanonizovanje Šiljka i Vukojičića sa napadom na SPC. Upravo tim poistovjećivanjem Džomić čini medveđu uslugu Srpskoj crkvi. Pravda i brani ono što se ne može odbraniti. Poručujem mu da Crkvu ne treba braniti od mene već od njega i njemu sličnih. SPC kao instituciju ja nikad nijesam napadala, to ne činim ni sada, a neću ni ubuduće. Po mišljenju mnogih u Pljevljima, ja sam mojim otvorenim pismom Sinodu SPC napravila uslugu Crkvi podstičući da se ispravi jedna greška koja joj očito ruši ugled, makar u ovom kraju.“

I danas, dvanaest godina kasnije, potpisujem svaku ovu riječ Milosave Strunjaš jer do kraja izražavaju suštinu mog reagovanja i smisao ove knjige.