Ko je, kako i zašto u Pljevljima u proljeće 1944. godine pobio devet nevinih žena i počinio niz drugih zločina i ko danas to pokušava gurnuti u zaborav proglašavajući zločince nevinim žrtvama?
A zločini okupatora i u pljevaljskom kraju su počeli već u julu mjesecu 1941. godine, čim su planule prve ustaničke puške. Svakako uz svesrdnu i presudnu pomoć domaćih žbira i špijuna, jer okupator bez njih sigurno nije mogao znati ko je ko u „zemlji crnih orlova“, kako su Crnu Goru iz tog vremena opisivali italijanski i drugi hroničari.
Italijani su i ovdje pokušali da nemilosrdnim represalijama ugase vatru ustanka i sveopšte pobune naroda u julu 1941. godine. Tako su – kako, pored ostalih, piše i istoričar Vukajlo Gluščević („Istorijski zapisi“ br. 1-2, Titograd 1986. godine), već 28. jula 1941. godine u Pljevljima napravili prvu veliku odmazdu – strijeljali su Ratka Cerovića, Milana i Miluna Kneževića sa Ilina Brda i Miloša Dragićevića sa Dolova.
U ovoj priči posebno je zanimljiva sudbina Ratka Cerovića, uglednog i uvaženog domaćina sa Ilina Brda, nesumnjivo velikog patriote i pobornika otpora okupatoru, kojeg je, kako do danas tvrdi njegova rodbina, posebno ćerke Milosava, udata Strunjaš, Vidosava, udata Golubović i Mitra, udata Petrović, prokazao i na gubilište poslao njegov prvi komšija i kum, pop Slobodan Šiljak, jedan od onih koji su 2005. godine, kao i pop Milorad Vukojičić, zvani Maca, proglašeni velikomučenicima i svecima.
U pljevaljskom selu Grevo, u prekrasnoj zelenoj dolini podno Ilina brda, u hladu divljih trešanja, danas se bijeli neobični spomenik. Na bijelom betonskom postamentu, između dvije bočno postavljene betonske klupe, pričvršćena je crna mramorna ploča na kojoj je uklesana storija o onome kome je spomenik posvećen, a ispod nje na cijevi prečnika dva cola pjeni se mlaz, cijelo malo vrelo ledene i kao suza čiste vode, koja otiče niz travnatu dolinu.
Gore u brdu, na kojih dvije-tri stotine metara dalje, kroz krošnje starog, oronulog voćnjaka, u hladu orijaške lipe, bjelasa se renovirana starovremska dvospratnica. U toj kući je nekoć bujao život – to bilo porodično gnijezdo uzornog domaćina Ratka Cerovića i supruge mu Zagorke, rodom od Danilovića, u kojem se u razdoblju od 1925. do 1931. godine „izleglo“ četvoro krasne djece – ćerka Vidosava, pa sin Marko i onda još dvije ćerke, Milosava i Mitra.
I kad je izgledalo da se sreća rasprtila na tom kućnom pragu, došao je Drugi svjetski rat, zlo koje je i Cerovićima zamrsilo puteve, nesreća u kojoj se nije znalo ko će kojim putem krenuti i gdje će ga taj put izvesti.
Samo nekoliko dana pošto su i u pljevaljskom kraju 18. jula 1941. godine oni najhrabriji i najodlučniji krenuli, više srcem i čelom nego oružjem, da skinu i slome gvozdeni jaram italijanskog okupatora, krenula je krvava odmazda Musolinijeve soldateske, odnosno divizije stacionirane u Pljevljima. Počela su hapšenja komunista i ustanika do kojih su mogli doprijeti, ali i njihove rodbine, svih simpatizera i ljudi koji su i od prije rata bili poznati kao opozicionari i lijevo orjentisani.
Nijesu, naravno, Italijani znali ko je ko u „zemlji iza božjih leđa“, ko je opozicija a ko smjerni i poslušni sluga i lojalni građanin svake vlasti i svakog režima. Našli su se oni koji su im dojavili da je, pored ostalih, među bundžijama i Ratko Cerović, predratni potvrđeni slobodoum i nepokor – njegove ćerke i najbliža rodbina i poslije više od 75 godina vjeruju da je to bio kum, pop Slobodan Šiljak – pa su italijanski karabinjeri 22. jula 1941. godine zakucali i na njegova vrata.
Dospio je u pljevaljsku „kuću oplakanu“ u kraju zvanom Dolovi, jednu od starih vojnih kasarni još iz vremena Austrougarske, pretvorenu u tamnicu. Nije, međutim, mnogo tamnovao, nije imao sreće da ga, kao neke druge, deportuju u neki od italijanskih konclagera od Bara preko Albanije do juga Italije – samo šest dana kasnije, bez suda i suđenja, izveden je i 28. jula 1941. sa ostalima strijeljan na Sjenjaku.
– Sa Ratkom je u zatvoru bio i Dušan Preradović iz susjednog sela Mrzovići, njegov prijatelj i čovjek koji je kod njega radio i pomagao mu na velikom imanju – kazuje profesor Milorad – Mišo Zečević čiji je djed, majčin otac, Mirko Tošić, bio brat od tetke Ratka Cerovića. – Dušan je, ipak, nekim čudom, preživio i pušten iz zatvora, jer nijesu, izgleda, imali nikakvih dokaza o njegovoj djelatnosti u antifašističkoj borbi. Čim se dokopao slobode, došao je i Ratkovoj porodici predao predsmrtnu poruku koju mu je Ratko dodao prije nego što je krenuo na gubilište. Papirić od grube, tamne hartije, najvjerovatnije od vreće za cimenat, Preradović je poruku sakrio iza zakrilaca na šajkači i neopaženo iznio preko kapije:
„Draga braćo – doslovce piše u toj poruci – ja odok u smrt za pravdu, ako kad budete u mogućnosti podignite mi spomenik na Adžinu vrelu, onu vodu. Svih vas voli vaš Ratko i ljubi, naročito Milana (riječ je o Ratkovom sinovcu, sinu Ratkovog brata Momčila, jednoj od prvih muških glava mlađe generacije u toj kući, napomena B.S). Amanet vi moja đeca, vaš Ratko Cerović…“
Poslije rata će proći punih 47 godina dok su se „posložile“ okolnosti i stvorili uslovi da se ispuni sveti, predsmrtni amanet Ratka Cerovića – dok se na livadi ispod kuće, podno Ilina brda, zabijeleo neobični spomenik iz kojeg šiklja ledeno Adžino vrelo, koje podsjeća i „priča“ sjetnu priču o ovom na božjoj pravdi pogubljenom čovjeku i opominje da rat nikome nije brat i da ni u ratu čovjek ne smije zaboraviti da će i to, kao i svako drugo zlo, jednog dana minuti, da ni u ratu čovjek ne smije učiniti ništa čega bi se nekad mogao kajati a potomstvo stidjeti.
Od strijeljanja Ratka Cerovića i ostalih minuće pune 63 godine. Njegove ćerke, potomci i najbliža rodbina su vjerovali da im više niko nikad neće povređivati i raskrvavljivati tu neprebolnu ranu – da je neka pravda zadovoljena time što su partizani, dvije godine nakon strijeljanja Ratka Cerovića i ostalih, zbog toga osudili i strijeljali njihovog krvnika popa Slobodana Šiljka.
A onda se 2. avgusta, na Svetog Iliju 2004. godine, za to postarao tadašnji episkop mileševski Filaret, koji je na ilindanskom saboru kod crkve na Ilinom brdu, posvećene Svetom Iliji, saopštio da je pokrenut postupak za kanonizaciju i proglašenje nekih sveštenika velikomučenicima, pored ostalih i popa Slobodana Šiljka. On je pri tom pozvao prisutne i sve građane da javno kažu istinu o tim ljudima, bila ona pozitivna ili negativna – samo da je istina.
Junak sa nepunih 17 godina
Marko Cerović, Ratkov sin-jedinac, čim mu je otac strijeljan, iako još dječak, latio se oružja i krenuo u borbu za ciljeve i ideale za koje je život dao njegov otac. Bio prvo borac Pljevaljskog udarnog bataljona, potom sa slavnom Trećom proleterskom, sandžačkom brigadom prešao Sutjesku, da bi jula 1943. postao borac Prvog bataljona, Druge proleterske brigade. Nekoliko mjeseci kasnije ponovo se vraća u Treću proletersku, a onda je, u oktobru 1943, teško ranjen u borbi protiv četnika u Krćama nadomak rodnih Pljevalja i uzaludni su bili napori ljekara u partizanskoj bolnici – podlegao je, a nije imao ni sedamnaest godina. Ratkove tri ćerke su preživjele rat i sve se poudale – najstarija Vidosava za Nikolu Golubovića, Milosava za Momira Strunjaša, a Mitra za Milenka Petrovića – i od svih je ostao široki trag potomstva.
Budo Simonović
Knjige Buda Simonovića mogu se naručiti na telefon 069 696 273, ili na e-mail: budos@t-com.me
NAPOMENA: Zabranjeno prenošenje i objavljivanje fotografija bez pismenog odobrenja redakcije Slobodne riječi.
