Ko je, kako i zašto u Pljevljima u proljeće 1944. godine pobio devet nevinih žena i počinio niz drugih zločina i ko danas to pokušava gurnuti u zaborav proglašavajući zločince nevinim žrtvama?
Radomir Matović tvrdi da je četnički spisak žena iz Pljevalja predviđenih za odstrel u danima kad je na Dajevića Hanu strijeljana njegova majka sa još četiri samučenice, bio znatno duži, ali je mnoge neko na vrijeme upozorio – pretpostavlja se da je to mogla učiniti baš Nevenka Obradović, koja je izgleda nekako došla do tog spiska ili na neki drugi način saznala ko je u opasnosti. Bilo kako bilo, tek neko je svakako uspio da ih na vrijeme upozori i više njih je potom našlo utočište i spas kod prijatelja – muslimana, u čije kuće, makar što se grada tiče, četnici nijesu smjeli zalaziti, ili su utekle iz varoši i spas potražile kod rodbine i prijatelja na bezbjednijoj teritoriji.
Zanimljivo je, recimo, kako je tada sigurnu smrt izbjegla, kako se iz kandži krvnika spasila Zagorka Pejanović, ćerka starog ratnika i junaka iz Balkanskih i Prvog svjetskog rata Novaka Jaukovića i sestra poznatog generala, narodnog heroja Danila Jaukovića.
Zagorka je tih dana živjela kod oca jer su joj Italijani dan-dva poslije Pljevaljske bitke razorili kuću, ubili svekra Luku, šezdesetšestogodišnjeg starca, i dvadesetogodišnjeg djevera Žarka, a svekrvu Vidu otjerali u logor u Albaniju odakle se nikad nije vratila. Dželati su, po prilici, banuli na vrata negdje oko deset sati uveče. U kuću su, po jednoj verziji, ušli samo pop Maca i Mišo Radović, zvani Pendrek (Zagorka je pominjala i Milana Jakića, kojeg je, inače, dobro poznavala), a ostali oko Boža Bjelice su zauzeli busiju ispred vrata, uvjereni, valjda, da će ova dvojica lako izaći na kraj sa jednom ženom.
Zagorka im se, međutim, otela momačkom snagom i sunula da bježi. Kako je Novakova kuća bila jedna od rijetkih koja je imala dvoja ulaznih vrata, Zagorka je krenula hodnikom na suprotna od onih na koja su ušli četnici, ali je jedan od dželata uhvatio za dugačku, bujnu pletenicu. Kad je izgledalo da će je ipak savladati, Zagorkin otac (imao je kao i svekar joj šezdeset i šest godina) dograbio je kosijer, koji je vazda stajao obješen o klin iza ulaznih vrata i njime presjekao Zagorkinu pletenicu. Dok su se zlotvori u mraku rvali sa starcem i pokušavali da mu otmu kosijer, Zagorka je ugrabila da umakne preko praga i utrči u kuću komšije Meha Pilava, tek desetak metara udaljenu od Novakove.
Ni Maca ni Pendrek, a po prilici ni oni koji su čekali ispred vrata sa druge strane kuće, nijesu vidjeli kud je pobjegla i gdje se sklonila. Pilavi će je pred zoru propratiti iz varoši do Ćehotine koju je uspjela nekako da prebrodi i da, kako je kasnije pričala, u rasvit izbije u Vidre podno Gosteča, na vrata Zlatane Vojinović, udovice Miloša Vojinovića – Bradonje, poznatog komite, kojeg su žandarmi ubili uoči Drugog svjetskog rata, u obračunu u kojem su stradala i dva žandarma. Bila je to jedna od sigurnih partizanskih baza i veza sa okupiranim i blokiranim gradom, jer je Zlatana, uz ostalo, bila i majka Branka Vojinovića, jednog od vodećih organizatora ustanka u pljevaljskom kraju.
Zagorkinog oca, za čudo, četnici te noći nijesu ubili, ali ovaj veteran i junak iz Balkanskih i Prvog svjetskog rata, ipak nije dugo poživio niti dočekao slobodu i kraj još jednog rata – i on se, sigurno ne slučajno, našao na spisku onih koje su Njemci postrijeljali na Trlici kod Pljevalja juna 1944. godine.
Tragedija Kontića
Ispisnika Novaka Jaukovića, Živka Kontića, takođe veterana iz balkanskih i Prvog svjetskog rata, poručnika u penziji i potom prvoborca u Narodnooslobodilačkoj borbi, borca Treće proleterske sandžačke brigade, četnici nijesu prepustili Njemcima pod nož, već su mu oni presudili. Pošto je u aprilu 1943. godine (tada je već imao čin majora NOVJ) postavljen za predsjednika Narodnooslobodilačkog odbora u Hoćevini, četnicima je pošlo za rukom da ga zarobe 27. marta 1944. u komandi mjesta u Meljaku – dakle u vrijeme najveće strahovlade Boža Bjelice, popa Mace i ostalih u Pljevljima. Ubrzo potom su ga i strijeljali, a u odluci o proglašenju popa Mace za ratnog zločinca stoji da je i Živko Kontić njegova žrtva.
Ova čuvena pljevaljska slobodarska porodica na taj oltar je, inače, priložila više žrtava od mnogih drugih, ne samo iz pljevaljskog kraja. U borbu za slobodu sa ocem Živkom su, recimo krenula i oba njegova sina, dvadesetdogodišnji Vidoje i tri godine mlađi Milan, kako je i priličilo i njihovoj kući i njihovim patriotskim, lijevo orjentisanim opredjeljenjima koja su ispoljavali još u gimnazijskim klupama.
Za razliku od Vidoja, koji je dočekao slobodu i umro prije trideset godina kao pukovnik Jugoslovenske narodne armije i nosilas „Spomenice 1941“, njegov mlađi brat je, kao skojevski rukoivodilac u pljevaljskom udarnom bataljonu „1. decembar“, teško ranjen 11. marta 1942. godine u borbi sa četnicima na Bjelovom brdu kod Pljevalja, a potom, da neprijateljima ne bi pao u ruke, izvršio samoubistvo bombom.
Sličnu sudbinu je doživio i Milanov brat od strica, odnosno Živkov sinovac, Radoš Andrijin Kontić. Imao je samo dvadeset i dvije godine kad je, kao borac i zamjenik političkog komesara čete u Trećoj proleterskoj sandžačkoj brigadi, 7. marta 1943. godine teško ranjen u borbi protiv Njemaca na Crnom vrhu kod Prozora. Nepun mjesec dana kasnije, podlegao je ranama u Centralnoj bolnici kod Kalinovika.
Nije prošlo ni mjesec dana od smrti Radoša Kontića, a teško je ranjen i njegov dvije godine stariji brat Radoje, politički komesat Treće čete Petog bataljona Treće proleterske sandžačke brigade. Dogodilo se to na Mihajlovici kod Pljevalja u borbi protiv Italijana, a za ispoljenu hrabrost i požrtvovanje on će kasnije biti proglašen i za narodnog heroja.
Ovu porodicu neće mimoići krvavi danak ni nakon oslobođenja. Ovog puta je žrtva bio dvadesetdvogodišnji Živkov sinovac Ljubo Božov Kontić, koji je kao načelnik Udbe za srez Arilje, poginuo u borbi sa ostacima četnika u tom kraju.
Budo Simonović
Knjige Buda Simonovića mogu se naručiti na telefon 069 696 273, ili na e-mail: budos@t-com.me
NAPOMENA: Zabranjeno prenošenje i objavljivanje fotografija bez pismenog odobrenja redakcije Slobodne riječi.
