Na samom izlazu iz našeg grada prema Kličevu ili Straševini sa lijeve strane,nalazi se meterološka stanica.
Još kao mali sam čuo da tamo radi i stvara neki ,,Neobično – Običan“ čovjek.
Malo kasnije, često sam po gradu susretao.
Mnogo kasnije na Međunarodnom festivalu pozorišta za djecu u Subotici, kao učesnik i urednik dječje emisije za Jutarnji program RTCG, 2003. godine, na poziv, pomenutog događaja, još jednog Nikšićanina Slobodana Markovića, i lično ga upoznah.
Divan utisak ostavi na mene.
I do danas to ne promijenih.
Ponosan na njegovu statuetu ,,Mali princ“ , koja se dodjeljuje za pozorišna dostignuća u tom gradu, nosila su me mišlju da uopšte nijesam tamo, nego, baš ovdje, gdje smo oba rođeni.
Kasnije sam čuo da je još jedna Njegova skulptura-statueta dodijeljena švedskom pjesniku Tomasu Transtromeru (danas nobelovac) uz evropsku nagradu za poeziju.
Moj Prijatelj iz priče, rođen je 1931.godine u Nikšiću.
On je u dužem vremenskom periodu stvorio bogat stvaralački opus i paralelno se bavio meteorologijom.
,,Duga je moja istorija dok nijesam počeo da vajam u kamenu. Kad me kamen privuče, onda izabrani kamen odmah nosim sa sobom. Ako je to nemoguće, onda organizujem njegovo prenošenje u moj atelje. Ako je svjež utisak, istog momenta pristupam obradi. Kamen djeluje na mene i ja započinjem da djelujem na njega…”
,,Ovdje želim da navedem misao Eliota, koji kaže: ,,da je kamen sam po sebi ljepota…”
Tako su nastali:
Ciklus u slavu Milutina Milankovića;
Ostroški ciklus;
Ciklus ,,Kamen u kamenu “ (Sveta Petka);
Ciklus kompozicija – pejzaža;
Ciklus ,,Boje kamena i boje kanjona Tare;
Ciklus ,,Kamene lutke kamenog pozorišta”.
,,Godinama putujući po Crnoj Gori i drugim krajevima, upoznavao sam ljepotu, bogatstvo i složenost prirode, pokušavajući na svoj način da izrazim šta osjećam…”
Moj Prijatelj je putovao svuda po svijetu, proučavao Djakometija, Brankušija i Mura,etrursku i afričku umjetnost i klasičnu skulpturu, ali se uvijek izražavao onako kako sam osjeća.
Njegove skulpture nalaze se u više galerija i muzeja – u nacionalnom Muzeju Crne Gore, u Galeriji Međunarodnog festivala male plastike u Morskoj Soboti, u Galeriji ,,Forma viva” Kostanjevica na Krki, Muzeju Našeg grada, u zbirci umjetničkih djela ,,Metro Goldvin Majer”, u Muzeju izdavačke kuće ,,National Geografics”, kao i u brojnim zbirkama kulturnih institucija.
Osim u galerijama, Njegove skulpture su i u mnogim privatnim zbirkama i to ne kod bilo koga, nego kod poljskog teatrologa i estetičara Henrika Jurkovskog, italijanskog pruducenta Karla Pontija, šahiste Viktora Korčnoja, grčkog državnika i vlasnika velike kolekcije umjetnina Konstantina Micotakisa, pjesnika Jevgenija Jevtušenka i mnogih drugih.
O stvaralaštvu mog Prijatelja, objavljeni su brojni tekstovi, te radio i televizijske emisije. Snimljeno je petnaestak dokumentarnih filmova i tv emisija. Od Titograda (Podgorice), Novog Sada, Beograda, pa sve do Hrvatske, Mađarske, Francuske…
O Njemu mi je dosta pričao i Njegov legendarni brat, sjajni fudbaler i šahista, koji nas od skoro, nažalost, napusti, vragolan, boem i neponovljiva pojava u ispijanju dnevne kafe, u kafe baru ,,Katunište”,( vlasništvo –pjesnika i još jednog boema, Marka Gardaševića), Moj dragi komšija Nikola – Nikolica.
Moj divni zemljak iz ove priče, sada živi i stvara u Baru, Sutomoru, podno obronaka planine Rumije, voli svoj Nikšić i kanjon Tare, odakle su nastajale njegove najljepše skulpture.
Naš, Nikšićanin, Umjetnik…
Mijo Mijušković – vajar.
Radojica Bogi Stanković