Ko je, kako i zašto u Pljevljima u proljeće 1944. godine pobio devet nevinih žena i počinio niz drugih zločina i ko danas to pokušava gurnuti u zaborav proglašavajući zločince nevinim žrtvama?
Kad su uvaženi i veoma cijenjeni i poštovani novovaroški prota Jevstatije Karamatijević i njegova popadija, omiljena učiteljica Jefimija, poslije dvije ćerke, 1912. godine dobili sina, oduševljenju nije bilo kraja, ne samo u ovoj velikoj i veoma uglednoj zlatarskoj porodici. Po očevoj želji, protov prvjenac je na krštenju dobio ime Prvoslav, a nedugo potom, iz milošte, i nadimak Pivo, koji će mu ostati do kraja života, tako da mnogi, čak i iz kruga njegovih najprisnijih prijatelja, nijesu ni znali za njegovo kršteno ime i kako je i zašto dobio nadimak Pivo.
Činilo se sasvim normalnim da naslednik prote Jevstatija produži svešteničku lozu, da obuče mantiju i naslijedi oca. Njega, međutim, od rane mladosti to nije zanimalo niti privlačilo. Racionalnom protu, koji je želio da njegov sin stane na tvrd i siguran životni put, to nije bilo po volji, ali nije koristio svoj autoritet da ga odvrati i sve se svodilo na ćutanje i mrgodne bore na čelu, čak i kad je uvidio da njegov miljenik naginje ljevičarskim idejama i da se uz to sve više oduševljava lijepom literaturom – da je preokupiran umjetnošću, posebno slikarstvom.
Pivo je, međutim, u tome, po prilici, imao punu naklonost majke. Ona je, recimo, s posebnim poštovanjem i gostoprimstvom dočekivala u kući, Rusa, bjelogardejca Vladimira Zolotarevskog, službenika sreskog načelstva u Novoj Varoši, koji se bavio slikarstvom i svoje znanje nesebično prenosio i na mladog Karamatijevića, snažno podržavajući, podstičući i raspaljujući njegovu želju da se sasvim posveti toj drevnoj umjetnosti.
Ta želja ga nije napuštala ni tokom gimnazijskog školovanja, pa je 1927. godine upisao i četiri godine kasnije i završio umjetničku školu u Beogradu i stekao diplomu nastavnika crtanja i pisanja u osnovnim i srednjim školama. On je, međutim, otišao i korak dalje, završio dvogodišnje studije slikarstva i 1933. godine postao profesor u realnoj gimnaziji u Užicu.
Naporedo se predano bavio slikarstvom (u periodu do Drugog svjetskog rata je objavio dvije kolekcije svojih radova, crteža i linoreza – „Sandžačka stvarnost“ i „Zemlja“), a poslije Užica kao profesor je radio u Pljevljima, Novom Pazaru, Skoplju…
U njegovoj radnoj i životnoj biografiji, ipak, poseban značaj imaju Pljevlja, gdje je od 1937. do 1939. u Državnoj realnoj gimnaziji predavao umjetničke vještine. Stanovao je u kući poznatog pljevaljskog trgovca i ugostitelja Rada Markovića. Tu je sreo i upoznao njegovu ćerku Zoru, najstarije od četvoro Radeve djece. Ona nije imala neko visoko obrazovanje, ali je svojom ljepotom, prirodnom otmenošću i šarmom očarala i ispunila srce mladog profesora i umjetnika.
Planula je ljubav, koja je ubrzo krunisana i brakom.
No, Pivo Karamatijević se nije dugo skrasio ni u Pljevljima.
Kad je u pljevaljskoj gimnaziji izbio petnaestodnevni štrajk učenika zbog diktature i samovolje direktora škole i otpuštanja iz službe omiljenog profesora srpskog jezika i književnosti Miodraga Džuverovića, među nebrojenima koji su podržali štrajkače, bio je i slobodoumni profesor Karamatijević. Svejedno, vlast je podržala direktora, a štrajk je okončan po zakonu i u duhu sistema protiv kojeg su se đaci i pobunili – sedamnaest učenika je isključeno iz škole i izgubilo pravo na školovanje, a „nelojalni“ profesor Karamatijević je, „po potrebi službe,“ premješten u Novi Pazar. Rat i okupacija su ga, međutim, zatekli u Skoplju na mjestu profesora u Drugoj muškoj gimnaziji.
U njemačkom bombardovanju Skoplja 1941. uništena mu je velika kolekcija umjetničkih radova i vrlo bogata biblioteka, pa su se on i njegova Zora bez igdje ičega zaputili pješke iz Skoplja preko Kosova i Metohije ka Pljevljima. Nijesu se ni tu dugo zadržali, jer je Pivo veoma dobro znao da ga žandarmerija i okupatorski doušnici drže na oku kao ljevičara, pa su, čim je u julu 1941. u Crnoj Gori izbio ustanak, on i Zora pobjegli u Novu Varoš.
Kako su u Novoj Varoši vlast tada držali Njemci i ustaše, zaobišli su je u širokom luku i uputili se u zlatarsko selo Radoinja u kojem je živjela i kao učiteljica radila Pivova sestra Kasija – Kaja.
Naravno, oboje su se tamo odmah priključili ustanicima kao i gotovo cijela porodica Karamatijević, a Pivo je dobio veoma odgovornu i važnu ulogu u Agitpropu Vrhovnog štaba narodnooslobodilačkog pokreta.
Kad su u proljeće 1942. godine, partizanske jedinice iz Srbije i Crne Gore krenule da odstupaju u Bosnu, krenuli su i Pivo i Zora. Zora je, međutim, bila već u odmakloj trudnoći pa su je vratili u Novu Varoš da se porodi kod svekrve Jefimije. Tu je ubrzo na svijet došao Pivov naslednik Ratomir – Mikan.
Kako su se u Novu Varoš, odmah po odstupanju partizana sjazili četnici, nedićevci i ljotićevci i kako se u toj halabuci borbe za prevlast, ustvari, nije znalo ni ko pije ni ko plaća, na Zoru neko vrijeme niko nije obraćao posebnu pažnju, možda i zbog njene izuzetno uvažene i omiljene svekrve. Situacija se, međutim, bitno promijenila kad su četnici stekli prevlast, pa je Zora jednog dana sa djetetom pobjegla u Pljevlja, računajući da će tamo pod krovom bogatog i uticajnog oca naći sigurno utočište.
Tako je i bilo sve do proljeća 1944. godine – nijesu je dirali ni Italijani do septembra 1943. i njihove kapitulacije, a potom ni Njemci koji su zavladali u Pljevljima. Muke su nastale kad je počeo četnički teror pod skutom Njemačkog okupatora i kad su „zavladali“ Božo Milić – Bjelica, pop Milorad Vukojičić – Maca, Vojislav – Vojo Kovaljski i ostali.
Sestre Vera Marković – Vraneš i Nada Marković – Ševčenko, ćerke Zorinog brata Ratka, ne pamte, naravno, svoju tetku, pošto su obje rođene poslije Drugog svjetskog rata. Pomno, međutim, pamte i čuvaju od zaborava očevo sjećanje i priču ojađenog djeda Rada, neposrednih svjedoka onoga što se u njihovoj kući desilo te strašne aprilske noći 1944. godine.
Zora se, po Verinom i Nadinom kazivanju, u Pljevlja, u očevu kuću, vratila krajem 1942. ili početkom 1943. godine sa šestomjesečnim sinčićem Ratomirom u naručju. Nije se, izgleda, mnogo pojavljivala na ulici, njegovala je i brinula o djetetu, a i kad bi se pojavila osjećala je zlobne poglede četnika i pročetnika koje bi sretala, jer se, ponajviše zahvaljujući Grigoriju Božoviću i njegovom kvislinškom listu „Pljevaljski vesnik“, znalo o „grešnom“, „crvenom“ popu Jevstatiju Karamatijeviću koji je „osramotio“ krst jer je pored njega prišio petokraku i gotovo svu familiju poveo u Narodnooslobodilačku borbu, odnosno pod komunistički barjak. To podaničko antikomunističko propagandno glasilo, koje je finansirala komanda divizije „Pusterija“, stacionirane u Pljevljima, i koje je jedno vrijeme čak i štampano dvojezično, na italijanskom i srpskom jeziku, bilo i do kraja ostalo propagandni bilten okupatora i njegovih poniznih sluga, skutonoša i izmećara, posebno se pozabavilo protovim sinom Prvoslavom – Pivom Karamatijevićem, mužem Zore Marković. U broju 53 od 18. novembra 1942. godine, u rubrici „Ko su vođe komunističkog pokreta u Sandžaku – ovlašne slike izdajnika Srpskoga Naroda“, Božović piše:
„PRVOSLAV KARAMATIJEVIĆ, rođen u Novoj Varoši, sin popa Jevstatija Karamatijevića, pijani porod od drevne pijanice. Taj grmalj od čoveka nije imao nikakve muke da od nerastrežnjiva oca napravi novovaroškog popa Gapona, koji je sa krstom, a pod petokrakom zvezdom, nosio komunistički barjak i predvodio komunističke bande na pljačku i ubijanje.
Tu pijanu sojtariju od popa (u zvaničnom Vujaklijinom rječniku ovaj turcizam je „preveden“ kao „spadalo, šaljivdžija“, a u narodu je to uvriježeni sinonim za „splačina, ništarija“, napomena B.S), komunisti su, da bi ironija i sablazan bila veća, proglasili za nekoga prvosveštenika te je u Čajniču tobože služio i uputio uskršnju poslanicu svima pravoslavnima da prelaze u redove komunističke. Čupav i razbarušen, taj pop i danas negde po Bosni ide s komunistima i uverava seljake da je i dalje ostao pop i da je on za partizane ono isto što je nekad u Srednjem veku bio za Krstaše Petar Amjenac!
Taj ludi i pijani pop – piše dalje Grigorije Božović – uzeo je pod svoju zastavu gotovo i celu svoju porodicu i jednako je vodi sa sobom. Ponos mu je sin Prvoslav, vajni slikar i nastavnik crtanja u pljevaljskoj gimnaziji. Tu je i otpočeo svoju javnu komunističku karijeru kad je sa Jakićem (riječ je o Velimiru Jakiću, kojim se Božović takođe „bavio“ u jednom od prethodnih brojeva svojih „novina“, napomena B.S) i nekim profesorima organizovao onaj poznati komunistički štrajk u gimnaziji, od koga i datira komunizam kod đaka. Dana Rosić je i njegov učenik.
Posle kapitulacije otišao je u Novu Varoš i tu počeo organizovati komuniste. Bio je za taj kraj politički komesar. Grub, fanatičan, pijano egzaltiran, taj čovek po unesrećavanju svoga zavičaja ide u onaj red ‘usrećitelja’ kojem je na čelu Velimir Jakić. Inače beskarakteran, pijanica kao i otac mu, a kockar koji je po mehanama gotovo svakodnevno osvanjavao sa kartom u ruci.
Nova Varoš knezova Raškovića i Borisavljevića i toliko drugih uglednih porodica, eto, dočekala je da je za dugo vodi jedna ovakva nakaza od čoveka i da sa čudnim ocem ostavi strašan trag i groznu porugu nekad zaslužnoj porodici Karamatijevića“ – zaključuje Grigorije Božović kojeg sada proglašavaju jednim od najznačajnijih srpskih pisaca između dva svetska rata i, naravno, ne pada im na pamet da spomenu ovaj dio njegove biografije, njegovog ratnog „stvaralaštva“, njegove „istorije“ koju „novoistoričari“ a la pop Velibor Džomić, uzimaju kao „primarni“ izvor istorijskih istina!
***
Ne zna se sasvim sigurno da li se Zora Marković – Karamatijević, osim time što je bila supruga Piva Karamatijevića i rodila njegovo dijete, i na neki drugi način zamjerila četnicima, da li je, možda, uhvaćena da i na neki drugi način pomaže i djeluje, pokazuje kojem pokretu pripada, tek ona, po svemu sudeći, nije bila iznenađena kad je te aprilske noći na vratima ugledala popa Macu sa društvom.
– Te noći u kuću našeg djeda i oca došao je pop Maca sa svojom crnom trojkom – kazuje Vera Vraneš. – Otac mi nije bio u kući, radio je te noći u vodenici. U kući je, pored djeda Rada i tetke Zore sa djetetom, bila i tetka Božidarka – Ika, koja nije bila udata. Pop Maca je sa baterijskom lampom uletio pravo u sobu u kojoj je, sa djetetom u kolijevci, spavala Zora i počeo brekom da je budi:
– Aman, Milorade, ne prestravljuj mi ovo dijete noćas, šta si to naumio, za Božje ime – zavapio djed Rade.
– Ma, ništa Rade, ne sjekiraj se, hoćemo samo Zoru malo da ispitamo…
– Što, bolan Maca, kakvo ispitivanje u ovo doba, ostavi to za sjutra, pametniji je dan od noći…
– Ma, kako sjutra Rade, Bog s tobom, vratićemo mi nju odmah samo da je ispitamo…
– Kakvo ispitivanje u ovo doba, za svetoga Jovana? Kakav si ti to sveštenik i čovjek, zar nemaš nimalo milosti prema ovoj makanji u kolijevci ako nemaš prema njenoj majci i svima nama…? Evo ja idem, povedi mene, samo nju ostavi sa đetetom – kumio je i molio djed Rade, dok je tetka pokušavala da se otme krvniku iz ruku i vrati se djetetu.
– Sve je bilo uzaludno – kaže Nada Marković – Ševčenko. – Maca je, kako su nam pričali djed i otac, bio neumoljiv. Zoru su odveli te noći i više se nikada nije vratila…
„Trinaestog aprila, na Veliki petak – piše Edib Hasanagić u svojoj knjizi „Pivo Karamatijević, život i djelo“, četnici su u Pljevljima, zaklali njegovu suprugu. To su se oni zločinom svetili revolucionaru Pivu, ne obazirući se ni na dvogodišnjeg sina. Negde u isto vreme, na kraju leta, posle povratka iz Italije, do njega dopire i druga vest: U Podgorici (sada Titogradu), u jednom podzemnom skloništu, našle su smrt njegova majka i njegova sestra sa sinovima. Pošto je bila puštena iz italijanskog logora u jesen 1943. godine, Jefa se sklonila u Podgorici kod udate kćeri Zore. One i Zorina deca postale su žrtve savezničkog bombardovanja Podgorice u mesecu aprilu (1944. godine, gotovo u isti dan kad je u Pljevljima ubijena i Pivova supruga, napomena B.S).“
– Zorin sin Ratomir – Mikan – kaže Nada Marković – Ševčenko – odrastao je tako bez majčine ljubavi i stasao u uzorna čovjeka. Jedno vrijeme ga je, odmah nakon ubistva njegove majke, njegovala i pazila tetka Ika. Poslije, pred kraj rata, otac Pivo ga je poslao na Cetinje kod svoje strine Marice, a od 1948. godine, kada se Pivo ponovo oženio, svu brigu o Ratomiru prezimaju on i njegova druga supruga Vera Štencel…
Pop Gapon
Grigorije Božović je prota Jevstatija Karamatijevića uporedio sa ruskim pravoslavnim sveštenikom Georgijem Apolonovičem Gaponom, koji se proslavio kao jedan od osnivača masovnog radničkog pokreta u Sankt Peterburgu. On je za kratko vrijeme stekao veliku popularnost i početkom 1905. godine stao na čelo masovnih demonstracija čiji je cilj bio da se u tadašnjem ruskom carstvu uvedu političke, ekonomske i socijalne reforme i slobode. To je dovele do velikog krvoprolića, a potom i do revolucionarnih nemira. Gapon je tada nakratko izbjegao iz zemlje i povezao se sa radikalnom anticarističkom opozicijom – eserima i boljševicima, a u Rusiju se vratio pošto je car Nikolaj Drugi prihvatio dio radničkih i „reformskih“ zahtjeva. Tada je, međutim, otkriveno da je on, navodno, sve vrijeme bio agent i doušnik tajne carske policije, pa je u proljeće 1906. godine, „kao izdajnik revolucije“, obješen.
Dana Rosić
O Dani Rosić – Abramović, sinovici patrijarha srpskog Varnave Rosića, Radovan Vujadinović je u svojoj knjizi „Olovka i puška“ zapisao: „Rođena 1921. u Pljevljima. Osnovnu školu završila u Pljevljima, gimnaziju u Pljevljima, Sremskim Karlovcima i Beogradu. Studirala medicinu i istoriju umjetnosti u Beogradu. Aktivista u lijevo orjentisanom studentskom pokretu. Član SKOJ-a od 1939. Učesnik julskog ustanka u pljevaljskom kraju. Bolničarka u Pljevaljskoj bici. Član KPJ od 1942. Borac i sekretar aktiva SKOJ-a 3. proleterske (sandžačke) brigade od 5. juna 1942. Referent saniteta 1. proleterske brigade, a zatim 1. proleterske divizije. Dva puta ranjavana. Član Centralnog odbora AFŽ Jugoslavije. Poslije rata direktor Muzeja Revolucije u Beogradu. Profesor istorije umjetnosti. Kapetan prve klase. Nosilac Partizanske spomenice 1941. godine“.
Budo Simonović
Knjige Buda Simonovića mogu se naručiti na telefon 069 696 273, ili na e-mail: budos@t-com.me
NAPOMENA: Zabranjeno prenošenje i objavljivanje fotografija bez pismenog odobrenja redakcije Slobodne riječi.
