Ko je, kako i zašto u Pljevljima u proljeće 1944. godine pobio devet nevinih žena i počinio niz drugih zločina i ko danas to pokušava gurnuti u zaborav proglašavajući zločince nevinim žrtvama?
Tih dana, početkom aprila 1944. godine Božo Bjelica je, bajagi slučajno, ubio i komšiju Mihaila Grdinića. Sahrani ovog uglednog čovjeka prisustvovalo je i nekoliko žena iz partizanskih porodica, odnosno u najmanju ruku naklonjenih narodnooslobodilačkom pokretu.
Bio je to razlog da Savka Milić, komšinica Grdinića, starica koja je, uprkos tragediji koju je doživjela, javno hvalila i blagosiljala četnike, napravi nesvakidašnji incident. Ova žena, kojoj su Italijani 1941. godine, drugi dan poslije Pljevaljske bitke, strijeljali sina jedinca Sava jer je tokom bitke pomagao u izvlačenju i zbrinjavanju partizana ranjenih u tom pogubnom napadu na utvrđeni grad, glasno je počela da negoduje zbog toga što tom tužnom skupu, sahrani Mihaila Grdinića, prisustvuju „partizanske kurve“.
Uslijedila je oštra reakcija i „prozvanih“, ali i porodice pokojnog Grdinića, koja je Savku udaljila sa sahrane, a žalbenicima se izvinila.
Odlazeći, Savka je priprijetila da će se osvetiti i da će je neki dobro upamtiti. Malo potom pred hotelom „Lovćen“ je srela popa Macu, ispričala mu šta se desilo, a onda skinula crnu maramu sa glave i zamotala je popu oko nogu, kumeći ga da je zaštiti od „pljevaljskih partizankuša“…
Maca i njegova krvoločna bratija, Božo Bjelica i ostali, kao da su jedva i dočekali takvo „kumstvo“. Već sjutri dan odvode Stanicu Tasovac, udovicu Milinka Tasovca, majku petoro djece (u knjizi „Prilog u krvi“ stoji da su Milinka – Mila Tasovca strijeljali Italijani 3. decembra 1941, ali Radomir Matović tvrdi da je to greška, koju je odmah pošto se knjiga pojavila ispravio Joko Knežević, poznati prvoborac ovoga kraja i jedan od vodiča Komskog odreda u Pljevaljskoj bici – on je za Milinka Tasovca i Filipa i Petka Spasojevića posvjedočio da su poginuli kao borci tokom same bitke, napomena B.S). Prestravljena i uplakana djeca, njih četvoro koja su se u tom času zatekla u kući, krenula su za njima, ali ih je četnička straža na izlazu iz varoši zaustavila i vratila natrag, iako su se, pogotovu dvoje starijih, Desanka i Veljko, dugo otimali i očajnički nastojali da prođu i pokušaju spasiti majku, jer su i oni očigledno znali da onaj ko dođe u ruke ovih zlikovaca, više se živ ne vraća kući.
Potvrdilo se to, nažalost, i u ovom slučaju…
***
Milka Tasovac, udata Pejanović, najmlađa je od petoro djece Milinka i Stanice Tasovac. Milosav, Veljko i Mirko, više, nažalost, nijesu među živima. Milka traje u toplini ljubavi i pažnje svoje porodice u Pljevljima. Živi i prebira po tužnim uspomenama i bolnim maglovitim sjećanjima četvorogodišnjeg djeteta, sigurno poduprtim i onim što je čula i zapamtila i od drugih, posebno od starije braće i sestre, u kojim dominira užas i strah, šok koji je doživjela kad je tog strašnog aprilskog jutra 1944. godine vidjela iskasapljenu i unakaženu majku.
Decenijama pokušava da zaboravi, da melemom svoje porodične sreće zacijeli i izvida tu neprebolnu ranu, a onda se opet nađe neko poput bivšeg mileševskog vladike Filareta da je ponovo otvori i raskrvari tako što zlotvorima i krvnicima podiže spomenik i ime im zaodijeva oreolom sveca i velikomučenika:
– Imala sam jedva četiri godine kad su mi zlikovci, među kojima je bio i pop Maca, silom odveli majku iz kuće – kazuje ova suvinjava žena koja ni sad u krupnim, isplakanim očima ne može da sakrije tugu i sjetu. – Tražila je da joj dozvole da zamoli našu komšinicu muslimanku da nas pripazi, ali nijesu htjeli ni da čuju, odvukli su je silom iz kuće. Krenuli smo plačući za njima, ali nas je četnička straža vratila ispred kuće Novaka Jaukovića, prijeteći da će i nas pobiti.
Sjutri dan smo je našli u Rakitama, u Židovićima, iza jednog mostića, kojeg sad tu više nema. To je blizu današnje raskrsnice puteva Pljevlja – Gradac – Radosavac, na oko tri kilometra od varoši. Ležala je preklana i unakažena, kose su joj bile raščupane – imala je velike, teške pletenice. Kasnije smo saznali da su je, izgleda, i obeščastili prije nego što su je zaklali.
Vratili smo se da tražimo pomoć da je odnesemo i sahranimo, ali je sjutri dan više nije bilo tamo gdje smo je prethodnog dana vidjeli mrtvu. Nikad nijesmo saznali gdje joj je grob. Prije petnaestak godina mome sinu Vladimiru jedan komšija je ispričao kako mu je neki čovjek kazao da zna gdje je grob moje majke, odnosno njegove bake. Kad smo potom pošli kod tog čovjeka rekao je da ne zna, da je pogriješio, i nije htio da nam kaže – neko mu je po svoj prilici zaprijetio da ćuti tako da ću izgleda i ja umrijeti i neću doznati gdje su majčine kosti…
***
Poznati publicista Vasilije – Mujo Spasojević u svojoj knjizi „Priče iz mog kraja“, jedno poglavlje je posvetio i Tasovcima, Milinku i Stanici, i njihovoj tragediji:
„Bila je nešto nižeg rasta – piše Spasojević o Stanici. – Imala je dugu bujnu crnu kosu koju je uvijek u pletenicama obmotavala oko glave, a preko njih crna povezača, zvana resača. Imala je okruglo lice koje su krasila dva crna krupna oka. Obrve lijepo oblikovane, bile su poseban ukras njenog nasmijanog lika. Kad bi se nasmijala pojavila bi se dva niza kao snijeg bijelih zuba. Njen osmijeh je odavao njenu dušu i njen karakter. U svemu je bila odlučna i čvrsta, a prema ljudima nježna i iskrena…“
Spasojević potom do detalja opisuje kako je Staničin sin Milosav, još nepunoljetni mladić, jednog dana pobjegao iz pljevaljskog pakla i sa grupicom vršnjaka se priključio partizanima, jer je postojala opasnost da ih četnici silom mobilišu.
Njegovu majku su četnici uzeli na zub čim su saznali da joj je najstariji sin otišao u partizane, ali se ona, kad su je pozvali u štab na saslušanje, branila da, bajagi, ne zna gdje joj je sin, odnosno da joj je, kad je krenuo od kuće, rekao da ide u Pivu, u očevu postojbinu:
– Tvoj Milosav je u partizanima, a nije u Pivi – rekao četnički komandant Stanici kad je provjerio i utvrdio gdje joj je sin i ponovo je pozvao na saslušanje:
– Ja ne lažem. On je pošao u Pivu, a eto sad čujem od tebe da je partizan. I bogu fala što nije u nekoj drugoj vojsci…
– Na koju to vojsku misliš?
– Ima svakakve vojske…
– Misliš li i na četnike?
– Kad me vučeš za jezik, reći ću ti: mislim, komandante, a meni je i tebe žao. Znam da su ti roditelji pošteni i čestiti ljudi, a ti ode tamo đe nijesi trebao. Bio si dobar mladić. Ja te znam ko dječaka i družio si se sa najboljom đecom…
– Imaš dugačak jezik, Stanica! Pripazi se da ti ga ko ne iščupa!
– Fala da je milostivom bogu, ja rekoh ono što sam mislila. A sad me pušti da idem onoj đeci…
Komandant joj nije ništa rekao i ona je polako izašla iz kancelarije. Dok je išla sokacima, obuzela je neka radosna toplina što je četničkom komandantu rekla ono što je mislila…
Poslije kapitulacije Italije – piše dalje Spasojević – u Pljevlja su ušli partizani. Sa njima je bio i Milosav. Nijesu se mnogo zadržali, jer su nadirali Njemci i četnici zajedno. Kad su napustili Pljevlja, i drugi Staničin sin, Veljko, pošao je s njima. Imao je nepunih četrnaest godina. Stanica nije stigla ni da se lijepo pozdravi sa njima. Morali su brzo otići…
Prolazili su dani – nastavlja Spasojević, a Stanica i njena djeca su nekako životarili i nikada se nijesu nikome požalili da nemaju ili da su gladni.
Jedne oblačne noći između šestog i sedmog aprila 1944. godine, dok je Stanica spremala večeru, na vratima su se pojavila dva četnika. Pozvali su Stanicu da pođe sa njima. Ne sluteći ništa, Stanica je pomislila da je zovu da izađe pred kuću da je šta pitaju ili tome slično. Kad je izašla, ščepali su je ispod ruku i poveli u mrak:
– Kud me to vodite, pogani ljudske? Šta ćete od mene noćas…?
Nije glasno vikala niti je zvala u pomoć.
Bilo ih je trojica. Trećega je dobro znala sa pljevaljske ulice. Bio je to zloglasni Milorad Vukojičić, zvani „pop Maca“… Kad ga je vidjela sve joj je bilo jasno…
Brzo su stigli do Debele česme. Tu su zastali i po pričanju četnika koji ju je navodno zaklao, Stanica je psovala popa Macu. Nazivala ga rđom i pogani i klela sve dok Maca nije breknuo: završi, a njegov pomoćnik je tada zaklao. Glavu joj je odsjekao i bacio u livadu. Tako je naredio pop Maca – zaključuje Spasojević.
***
Oca su nam ubili Italijani kao učesnika poznate Pljevaljske bitke – veli dalje Milka Pejanović, rođena Tasovac. – Pop Maca i njegova družina nam ubiše majku 1944. Tako je praktično uništena i razorena kuća i porodica Milinka Tasovca. Mi djeca smo poslije odrastali i stasavali gotovo i ne znajući jedno za drugo – svuda, po zbjegovima, domovima i prihvatilištima… Ja sam, recimo, do dvanaeste godine bila kod tetke. Onda me, kad se skućio, kod sebe uzeo najstariji brat Milosav.
Mi skoro da više nijesmo ni bili braća i sestre i skoro da smo više bili izgubili vjeru u sve. Posebno u crkvu. Ne kažem u Boga, ali ako su sveštenici poput popa Mace, takozvani čuvari božjeg stada, onda neka se ni njegovo ime više nigdje ne pominje. Teško će biti povratiti povjerenje – ko da vjeruje onima koji ubicu moje majke, bolje reći moje porodice, proglašava svetiteljem. To je zaista sramota, bruka i bezobrazluk – gnjevno zbori ova ojađena žena, ogorčena postupkom kanonizacije i veličanja popa Milorada Vukojičića, okorelog koljača i dželata, koji se „proslavio“ po svom zloslutnom nadimku – „pop Maca.“
Budo Simonović
Knjige Buda Simonovića mogu se naručiti na telefon 069 696 273, ili na e-mail: budos@t-com.me
NAPOMENA: Zabranjeno prenošenje i objavljivanje fotografija bez pismenog odobrenja redakcije Slobodne riječi.
