Odavno sam čuo za njega i to sve najljepše.
I baš mi je drago što ću imati priliku da ga uvrstim u priče koje ,,olovka piše srcem“.
A, upoznali smo se, onako pravo, na rođendanu mog, tada ,,malog“, kuma Marka u čestitoj porodici Vukčevića, starog kuma Ilije i mog divnog kumašina Miloša Bata Vukčevića.
Prisutni nijesu krili oduševljenje i bilo je to lijepo i čestito vrijeme življenja.
Vraćam se na početak 1987.godine, tačnije na 04.01., kada se u domu Draškovića, rodi budući šampion ,,plemenite vještine“.
Rastući u ulici ,,Aleksa Backović“ ,popularnije ,,Šetalište“, morao je povremeno preskakati ogradu osnovne škole ,,Luka Simonović“ sa velikim dvorištem i igralištem za djecu, u kojoj je i završio ,,malu maturu“.
Sa starijim bratom i njegovom generacijom razvijao se u divnog dječaka, ali slabašnijeg – fizički, što je i nekako normalno, tako da u igrama sa loptom za njega nije bilo mjesta, tako da je svoje zabavljanje tražio u individualnim i samostalnim igrama.
Sa svake strane i za njega, i za moju naraciju, srećna okolnost za bavljenje individualnim sportom mog divnog sugrađanina.
Njegov otac Ratko, gromada od čovjeka i divan prijatelj, pobjeđujući u ringu, samo mu je bio ,,reper“ za dalje, želju da i sam pobjeđuje, da doživi – sportsku slavu, trijumf i poštovanje.
Uvijek je dobijao od njega, poslije svake pobjede, ,,srećne“ rukavice , i on ih je čuvao kao najljepše igračke i iz dana u dan sve više se stvara ljubav, ljubav prema rivalstvu, čista – kako to i osjećaju pravi borci i to i njegovi roditelji uočavaju.
Često se dešavalo da sa rukavicama legne u stranu na krevet, u stavu bokserskog garda i tako dočeka jutro.
San sjajnog dječaka i često pitanje u familiji: ,,Kad mogu početi trenirati i ja?“
,,Kad napuniš petnaest…“ – bio je čest i ponavljajući odgovor.
Individualnost je tinjala i put desetodišnjaka vodi u Džudo klub ,,Braća Labudović“.
Postiže velike uspjehe u uzrastu mladjih i starijih pionira.
U to vrijeme njegov trener, gđa Nada Nikčević, uočila je njegov veliki talenat i obzirom da potiče iz sportske porodice i da ostavlja sjajan utisak na treninzima, imala je mišljenje da će postati džudo šampion, ali želje su jedno, a stvarnost je drugo.
Njegova stvarnost je napuniti 15 godina i doći u ring.
Nije ga, čak ni ozbiljno, izgleda, shvatila i on sa dvanaest ide put bokserske sale.
Na sreću svih nas…
Svaki minut u sali bila je njegova ljubav.
Obožava rekvizite i okružen je divnim ljudima.
Ljudima koji razmišljaju kao on.
Slijedi prvo ,,vatreno krštenje“ na dan, 13.12.1999. godine.
Da li zbog broja 13, da li zbog ogromnog htjenja, izgubio je od starijeg i daleko snažnijeg protivnika.
,,Meč je bio teži nego što sam očekivao.Na licu su se nazirale i prve modrice. Majki nije bilo svejedno kad ih je ugledala, ali sam bio presrećan i zadovoljan što se ono što sam tako želio , konačno, desilo“, napisa mi moj iskreni prijatelj.
Od te 1999. do 2016. svaki dan je provodio u prostoru koji je obožavao, svaki trenutak provodio u mislima sa onim što voli, davao cijelog sebe i više od toga sa jednim ciljem da uspije.
Doživio je mnogo lijepih i teških trenutaka, baš kao u filmovima i u knjigama, ali zadovoljstvo ,,plemenitom vještinom“ mnogo je veće i u srcu i u duši, skoro neopisivo.
Osvaja mnoge trofeje, putuje po svijetu ,upoznaje najveće šampione…
Pobjeđuje na Mediteranskim igrama, učestvuje na dvije Olimpijade, nosi svoju zastavu i na njima i na evropskom prvenstvu…
Boksovao svjetsku boksersku ligu za bokserski klub Milano Thunser dolce&gabbana.
Doživljava poštovanje poštovanih, živi svoj san na pravi način, kao dječak sanjajući…
Bokser duboko u duši, a sada kao trener u venama.
,,Boks je moj život i biće dok živim i postojim“, reče mi.
I kao što to biva, niko ne može sam.
Majka i supruga, cijela porodica i šire, vječita podrška.
A šta je još osvajao i ostvario u karijeri pogledajte na stranici mog prijatelja, Bokserski klub ,,Žarko Mijatović“ i moja će vam priča biti još jasnija.
I da ne zaboravim…
On je i selektor bokserske reprezentacije Crne Gore.
Umalo, zaboravih…
Naš, Čovjek, Sportista, Skroman.
Boško Drašković, bokser.
Radojica Bogi Stanković
