Ko je, kako i zašto u Pljevljima u proljeće 1944. godine pobio devet nevinih žena i počinio niz drugih zločina i ko danas to pokušava gurnuti u zaborav proglašavajući zločince nevinim žrtvama?
Ljut na Pođanina i Grandića zbog toga što ga nijesu poveli sa sobom, kako su se dogovarali i pripremali, uviđajući da ni Radomir Janketić ni Lalić više ne govore o bjekstvu nakon surove odmazde Njemaca i prijetnje da će za svakog odbjeglog logoraša strijeljati svakog desetog zatočenika, Milosav Babović se opredijelio da se pridruži grupi četnika koja se pripremala da se organizovano vrati u Srbiju i priključi četničkim formacijama u borbi protiv partizana. On će, međutim, uspjeti da se iz Beograda, gdje je slučajno izbjegao smrt od bombi koje su eskadrile engleskih bombardera nemilice istovarale na njemačka utvrđenja, prebaciti i nekako domoći rodnih Vasojevića, gdje se potom pridružio partizanima.
Bjekstva iz Pavlos Melasa, mjesta na periferiji Soluna koje nosi ime glasovitog grčkog nacionalnog junaka i koje je bilo pretvoreno u njemački koc-lager, ipak su ubrzo zaređala nakon bjekstva Pođanina i Grandića, uprkos strašnoj njemačkoj prijetnji, a pogotovu kad je uspostavljena veza sa ELAS-om i sigurni most preko kojeg su zatočenici brzo i lako dospijevali na slobodnu teritoriju, odnosno teritoriju koju je kontrolisao ovaj oslobodilački pokret. Tih dana, u ljeto 1944. godine, iz logora je pobjegao i grčkim partizanima se priključio i Radomir Janketić.
Uz pomoć Markosovih partizana – kazuje dalje Mišo Janketić – moj otac je sa grupom zarobljenika 1944. godine uspio da pobjegne iz logora i potom su ga u selu Livade na Halkidiku, postavili za komandanta bataljona. Jedne noći došao dječak od sedamnaest godina i prijavio se u partizane. Bili su smješteni u seoskoj školi. Moj otac, kako ću doznati mnogo godina kasnije, u jednom trenutku izađe iz škole sa nekim borcem iz bataljona. Taj novopridošli borac tu negdje u blizini čistio pušku. Puška opali i pogodi moga oca, a taj mladić istog trena nestane i nikad se nije doznalo ni ko je bio ni da li je puška zaista slučajno opalila ili je, kako su mi neki tvrdili, namjerno pucao da ubije moga oca.
Sahranjen je tu u tom selu i ja sam mu tek 1981. godine, zahvaljujući ponajviše njegovom sapatniku iz logora, Kolašincu Milivoju Grandiću i drugim članovima Udruženja bivših logoraša iz Soluna, našao grob.
Kad smo došli na to mjesto gdje su kazali da je sahranjen moj otac i našli taj potpuno zatravljeni grob pored jednog potočića, ja nestrpljiv, zagrebem onako golim rukama u onu rastresitu, suvu zemlju po sredini groba i ne sluteći koliko je raka bila plitka. Kad sam podigao taj busen, među prstima mi je ostalo nekoliko očevih rebara i korijen ciklame. Tu ciklamu sam odatle donio u Beograd i punih sedam godina mi je poslije cvjetala u stanu…
Uz pomoć tadašnjeg jugoslovenskog konzula u Solunu, Bogdanovića, i njegovog sekretara, Makedonca, koji je dobro govorio grčki, prenio sam očeve kosti i sahranio ga na srpskom ratnom groblju na Zejtinliku. Držao govor neki general, komandant te grčke sjeverne oblasti. Bilo prisutno i 66 Grka, boraca iz bataljona moga oca.
Jedan od saboraca moga oca i sapatnik iz logora, bio je profesor, počeo da čita i jednu pjesmu, ali se zagrcnuo, nije mogao i samo mi je tutnu u ruke. Sestra tu pored mene. Ja uzmem i krenem da čitam tu pjesmu, ali ne mogu… Zagrcnuo sam se i ja kad je došao stih: „Srećne ti rane, komandante moj, Radomire Janketiću…“
Ja u to vrijeme već imam sina Radomira, grč mi u grlu, potresao se, čini mi se pašću. Sestra me pridržava…
Grci su mu poslije postavili spomen ploču na toj školi u selu Livade pred kojom je poginuo. Sreo sam tada i razgovarao i sa tim Grkom koji je bio pored njega kada je poginuo. Bio je, kaže, pogođen u preponu i nije mu bilo spasa, iskrvario je…
Vjerovatno zbog jednog pisma koje je 1942. godine uputio Rifatu Burdžoviću – Tršu, u suštini i vrhovnom komandantu Josipu Brozu Titu, i saopštio teške optužbe na račun ponašanja pojedinih, po imenu i prezimenu spomenutih partizanskih komandanata i rukovodilaca, moj otac je rehabilitovan tek 1948. godine i tek tada su i on i moja majka dobili „Spomenice 1941“. Potpisali ih lično Josip Broz Tito i Aleksandar Ranković…
***
Ja sam, inače, i to „breme“ siročeta, čini mi se, nosio nekako drugačije od ostalih. Trudio sam se prosto da to ne pokazujem, da druge time ne opterećujem. Jednom tako, ne sjećam se u kojem sam to razredu gimnazije ovdje u Beogradu bio, profesorica, naš razredni starješina, podijeli nam pozive za roditeljski sastanak, da ih ponesemo kući, da ih neko od roditelja potpiše i da joj ih sjutradan vratimo. Ja odmah potpišem poziv i vratim ga profesorici:
– Ne ti, otac treba da potpiše! – brecnu razredna.
– Ja nemam oca – kažem što sam mirnije mogao.
– Pa nek potpiše majka – sada već sasvim smireno veli i profesorica.
– Ja nemam ni majku…
Razredna me poslije odvela u zbornicu i dugo, dugo se izvinjavala i pravdala, iako joj ja ništa nijesam zamjerio. Ona se kasnije sve raspitala i jednog dana mi je ispričala da je ona, ustvari, bila školska drugarica moje pokojne majke, a onda me upitala:
– A da li ti znaš ko ti je ubio majku?
– Znam.
– Da li znaš da su neki njihovi živi i da žive ovde u Beogradu?
– Znam.
– Neki stanuju i u mojoj ulici…
Zaustila je da mi kaže i ulicu i broj, ali sam je prekinuo:
– Ne, nemojte, neću, ne želim da znam gdje stanuju…
Mislim da sam i ovo naučio od moje bake Stojane. Poslije rata ja kao đak dođem kod nje u Šahoviće, odnosno Tomaševo, pa počnemo priče o zločinima koje su napravili četnici. U nekoj takvoj prilici sam je pitao kako može sad sa njihovim ženama, njihovom djecom i porodicama da živi i komšijski se drži, a ona mi veli:
– Sine moj, dome moj, rat je zlo i kad to zlo prođe svi treba da ga zaboravimo i pokušamo da živimo ko ljudi…
Pamtim te babine riječi, umne i plemenite, ali je nevolja što svak neće i ne može da zaboravi i oprosti, a tu je i velika opasnost da zaboravljeno zlo može i da se ponovi…
Čovjek u životu mora da se bori. Ja sam borac, takav mi bio i otac, takav mi bio i đed, takva mi bila majka, i nije ni meni bilo skretanja s tog puta – kaže sjetno Miša Janketić.
***
Prije dvije i po godine, 2014, Mihailo – Mišo Janketić je na tradicionalnom Filmskom festivalu u Nišu dobio prestižnu nagradu koja nosi ime slavnog glumca Pavla Vujisića. To laskavo priznanje, ulaznicu u sazvježđe velikana jugoslovenskog glumišta, koji su se već ovjenčali ovom lovorikom, predstavljalo je nagradu za njegov pedesetpetogodišnji rad i doprinos filmskoj umjetnosti, a za sve dobitnike tim veće i značajnije zbog toga što nosi ime takvog glumačkog barda kakav je bio Pavle Vujisić, tog, kako bi rekao Janketić, „darovitog i ljekovitog čovjeka.“
Ta nagrada podrazumijeva i obavezu darodavca, Udruženja filmskih glumaca Srbije, da objavi i prigodnu monografiju laureata. Čast da pripremi tu knjigu pripala je poznatom novinaru i piscu Vanji Buliću, koji će, pošto je knjiga ugledala svijetlo dana, Janketiću uputiti javnu zahvalnost:
– Hvala tebi Mihailo Radomirov Janketiću! Ti si za oko mjesec dana koliko smo se družili i razgovarali pripremajući ovu knjigu, mene oplemenio više nego iko u mom životu…
Moje „direktno oplemenjivanje“ se mjeri satima, ali to ne znači da je moja zahvalnost manja, valjda i stoga što me Mišo Janketić već više od pola vijeke oplemenjuje svojom glumačkom umjetnošću…
Uloga Grka Petrosa
Zanimljivo je da je glavna veza odbjeglima iz logora bio Grk Petros, mladić koji je živio nedaleko od logorske žice, dočekivao bjegunce, krio ih i noću izvodio iz grada i preko drugih javki povezivao sa elasovcima. Kolašinac Šoro Tatić bio je nesumnjivo najpoznatiji i najomiljeniji zatočenik u logoru, kojeg je znao i gotovo cio Solun, svi koji su voljeli fudbal. Tatić je, naime, bio veoma dobar fudbaler, golgeter čija ekipa logoraša nije znala za poraz ko god da joj je bio protivnik. Kako su utakmice igrane i izvan logora, Grci su brzo zapazili Tatića i uvijek gromoglasno navijali za njega i njegov tim, a dok bi logoraše sprovodili kroz grad sa radilišta na radilište, uvijek ih je pratio buljuk razdragane djece i mladeži, koja je klicala Šorovo ime. Jednog dana po povratku u logor, Šoro je našao ceduljicu, koju mu je, po svoj prilici, neko iz gomile „navijača“ gurnuo u spoljašnji džep logoraške bluze. Bila je to poruka Milije Pođanina i Milivoja Grandića, koji su javljali budućim bjeguncima kome treba da se jave kad umaknu iz lagerskih žica, a znali su, očigledno, i kakvo je Tatićevo raspoloženje i da on neće zloupotrebiti poruku.
Tako je uspostavljena sigurna veza preko koje se nekoliko logoraša, prvenstveno Kolašinaca (Vlajko Simonović, Gojko Tacović, a vjerovatno i Radomir Janketić) kojima je Tatić povjerio šta su poručili Grandić i Pođanin, domoglo slobode.
Petros je preživio rat, a sa nekadašnjim zatočenicima iz Pavlos Melosa prvi put se, kao veteran ELAS-a, sreo 1983. godine prilikom njihove posjete Solunu i internacionalnom groblju i muzeju na Zejtinliku.
Sudbina Milje Drljević
Zanimljivo je da je jedan od najprisnijih prijatelja Miša Janketića bila i ostala Ljiljana – Ljilja Bulatović, rođena Drljević, poznati novinar i publicista. Pored toga što su komšije u Šahovićima, odnosno Tomaševu, i skoro vršnjaci, što imaju i određeno srodstvo preko babe Stojane, što su vijek proveli drugujući i u Tomaševu i u Beogradu, njih veže i gotovo istovjetna sudbina: i jedno i drugo su siročad od najranijeg djetinjstva. Ljilja je, doduše, za razliku od Miša, izgubila samo majku, ne i oca, ali drevna mudrost veli da su djeca bez majke siročad.
A da sve bude čudnije, tek skoro su ustanovili da su oboje, istog dana, odnosno iste noći 1944. godine, i na gotovo identičan način ostali bez majki.
Dok smo nedavno u stanu Miša Janketića u Beogradu zajednički prebirali po tužnim sjećanjima,iznova slušali kazivanje slavnog glumca kako je u noći između 13. i 14. aprila 1944. godine izgubio majku Milicu, Ljilja Bulatović je odjednom poblijedjela i sjetno rekla: pa i ja sam te iste noći ostala bez majke!
Kad smo se svi malo pribrali od svojevrsnog šoka, uslijedila je njena štura priča, satkana od obojaka sjećanja, uglavnom ratnih drugova njene majke, onoga što je ona uspjela da dozna tokom silnih i burnih poratnih godina,a što je u devet jama kriveno od djece i što je do nje doprlo kroz ograde ćutanja i zabrana, motivisanih poslijeratnom politikom da djecu ne treba opterećivati i „trovati“ avetima prošlosti – da u ime „mira u kući“ treba sve što dublje zakopavati u rovove zaborava:
– Moja majka Milja je bila od Vujisića iz Jasena kod Mateševa, ćerka Petra i Milice Vujisić. Bila je 1920. godište i imala je samo mlađu sestru Milku. Završila je, kako se to tada zvalo, četiri razreda gimnazije, a uoči Drugog svjetskog rata, 1939. godine se udala za mog oca Milana, sina uglednog domaćina Radoša Drljevića, i došla u Šahoviće.
Iako joj je otac Petar bio četnik, iako joj je rod listom naginjao na tu stranu, ona se od prvog dana opredijelila za narodnooslobodilački pokret i to opredjeljenje nikad nije krila, uprkos tome što smo joj ja i moja mlađa sestra Ranka bile o vratu.
Hapsilo je, mučilo i zlostavljalo na sve načine po četničkim apsanama u Vraneškoj dolini, ali se ona nije dala – vješto je skrivala svoj identitet i vrebala zgodnu priliku da umakne iz Šahovića i priključi se nekoj partizanskoj jedinici.
Kako je to u svojoj reprezentativnoj foto – monografiji o Trećoj proleterskoj sandžačkoj brigadi, zapisao Mojkovčanin Miloš – Mido Milikić, jedan od najmlađih, ako ne i najmlađi nosilac Partizanske spomnenice 1941. godine, kasnije najmlađi pukovnik Jugoslovenske narodne armije, vazduhoplovac i jedan od najboljih poslijeratnih pilota u Jugoslovenskom ratnom vazduhoplovstvu, ona je u maju 1943. godine, dakle uoči same Pete neprijateljske ofanzive, postala borac Četvrtog bataljona ove slavne partizanske brigade.
U tom trenutku je već imala dvije godine partijskog staža iza sebe – u KPJ je primljena već 1941. godine i nije stoga ni čudo što je u partizanskim jedinicama uglavnom bila zadužena za partijski, politički rad. Preživjela je užase Pete neprijateljske ofanzive, prošla kroz pakao Sutjeske sa mojom mlađom sestrom Rankom u naručju – nije imala ni dvije godine – i ubrzo nakon konsolidacija partizanskih jedinica i povratka Treće proleterske na teren Crne Gore, izabrana je za predsjednika Sreskog odbora antifašističkog fronta žena u srezu bjelopoljskom…
U tom svojstvu Milja Drljević se vjerovatno našla i u Kolašinu u jesen 1943. godine, u vrijeme velikih revolucionarnih zbivanja u ovom namučenom i okrvavljenom gradu na Tari, u kojem su tada udarani temelji nove vlasti u Crnoj Gori. Početkom aprila 1944. godine, djelovi njene Treće proleterske brigade držali su položaje na terenu Mojkovca i Vraneške doline. Tog 13. na 14. april 1944. godine, jake njemačko-četničke snage su iznenadile njenu četu na Ceru, odnosno na prostoru Potrka:
– Njena četa je, kako mi je mnogo kasnije ispričalo više njenih saboraca i drugova, bila smještena u jednoj kući tu na Ceru – to je nekako na sredokraći između Mojkovca i Tomaševa, odnosno tada Šahovića – kazuje dalje Ljilja Bulatović. – Kad je zaprijetila opasnost da će ih četnici i Njemci opkoliti i zarobiti, krenuli su u proboj i uspjeli da se izvuku iz obruča, svi osim moje majke. Ona se, izgleda, kao partijski rukovodilac i politički aktivista u četi, povratila da pokupi i iznese partijsku arhivu, ali je ranjena dok je iskakala kroz prozor. Uspjela je ipak nekako da se dovuče do jednog obližnjeg hrasta, ali je tu pristigao i dotukao jedan četnik, koji je pokušao da joj skine s prsta vjenčanu burmu. Kad nije uspio, on je potegao nož i otkinuo joj prst!
Ljiljana zna samo da se taj bezdušnik prezivao Golubović i da ga poslije rata ipak nije stigla zaslužena kazna – uspio je da se izvuče i zamete trag u Kanadi gdje je i umro. Znali su to i nadležni pravosudni organi u posleratnoj Crnoj Gori – još šezdesetih godina prošlog vijeka kada je Ljiljana Drljević bila omladinski aktivista i poslanik crnogorske skupštine pitali su je da li bi se pridružila krivičnom gonjenju ako bi ubica njene majke bio optužen za ratni zločin, ali je sve ostalo na tome – nikad niko nije zvanično pokrenuo pitanje odgornosti tog zlotvora, uprkos svim i domaćim i međunarodnim pravnim uzusima po kojima ratni zločin nikad ne zastarijeva.
– Po svemu što sam do sada saznala i utvrdila, moja majka nije dočekala živa to četrnaestoaprilsko jutro 1944. godine – nije dočekala moj četvrti rođendan – kaže sjetno Ljilja Bulatović, koja se, otkad je to saznala, nikad nije radovala rođendanu jer je to uvijek bio dan tuge i bolnih uspomena, uzaludnih pokušaja da iz maglovitih sjećanja dozove i vrati majčin lik.
Budo Simonović
Knjige Buda Simonovića mogu se naručiti na telefon 069 696 273, ili na e-mail: budos@t-com.me
NAPOMENA: Zabranjeno prenošenje i objavljivanje fotografija bez pismenog odobrenja redakcije Slobodne riječi.
