Tih osamdesetih, prošlog vijeka, šetajući ulicama našeg grada, čuh od nepoznatih prolaznika a i poznatih: ,,Ona je…“, poluglasnu odrednicu sa pogledom u pravcu prelijepe plavokose dame, koja je svojom pojavom osvjetljavala glavni gradski trg.
Sjećanje baršunastog polu dječaka ni dan danas ne izblijeđe…
Kasnije,mnogo kasnije,susretah je u hodnicima RTCG.
Nikšićki akcenat i blaga pozitivna uznemirenost su susrete olakšavali u vidu pozdrava: ,,Dobro jutro!“ i ,,Dobar dan!“
Od majke Jelisavete, Ruskinje, iz aristokratske porodice, naslijedila je ljepotu, od oca Šćepana strast i nikšićku neposrednost i drskost, a talenat za vanredni slikarski talenat, sigurno joj je Bog dao.
Crna Gora i dovoljno reći: Vasilisa.
Malo ko zna da je završila i tri godine medicine, i sve dok nije došlo do prakse, na tom putu joj se ispriječi – slikanje.
Njene slike same govore i o njima je mnogo napisano, izložbama po Evropi, riječ kritičara u vezivanju ,,strasti“ i dobri poznavaoci u vidu – ludila.
,,Kada pričam o slikarstvu, izgubim svu ženstvenost, čak zauzmem i mušku pozu. Ženi je teško opstati u tom svijetu, ma koliko bila dobra i talentovana, ne daju joj da ide naprijed“, izgovori, svojevremeno.
,,I sve radim sa strašću – pričam, slikam, volim…“
Iz svega toga nastalo je najljepše…
Njen sin!
I…
Nekada…
Ona može istovremeno da dobije ,,Pajperovu“ nagradu kao najbolji inostrani slikar u Italiji, i da se fotografiše u kostimu nekog od hotela u Petrovcu…
Njen profesor Alesandro Troti, sa rimske Academia si Belle Arti, priznade da je bolji crtač od njega.
Šta, reći?
Šta, poželjeti?
Da naša sredina zna koga ima…
Bilo da živi na Madagaskaru, bilo u Markovini.
Dama, Pozitivni sanjar, Naša, Majka i opet, Naša…
Vasilisa Radojević, slikarka.
Radojica Bogi Stanković
