Ko je, kako i zašto u Pljevljima u proljeće 1944. godine pobio devet nevinih žena i počinio niz drugih zločina i ko danas to pokušava gurnuti u zaborav proglašavajući zločince nevinim žrtvama?
Prilikom jednog umjetničkog gostovanja u Parizu, Mihailo – Mišo Janketić, tada već afirmisani glumac i slavom ovjenčani umjetnik sa ekrana i dasaka koje život znače, sreo je svog starog znanca i prijatelja iz Beograda, znamenitog pisca Danila Kiša. Družeći se nekoliko dana sa tada već teško bolesnim i izmoždenim majstorom pisane riječi, sjećajući se mladosti i momkovanja po Beogradu, iznova mu je prepričavao pojedine teške i bolne uspomene, posebno iz ranog djetinjstva, ono što je želio da zaboravi i kao teško breme skine s pleći, a što se iznova, sve dublje urezivalo u pamćenje. Kiš ga je pomno slušao i sve to sa njim preživljavao, a onda ga posavjetovao:
– Znaš, ti si po vokaciji pripovedač i može se desiti da jednog dana poželiš da napišeš tu knjigu o svom životu, ali, najbolje je da odustaneš, jer tvoj život je čista konstrukcija! I moj život je bio neverovatan i jedva sam „prošao“ u literaturi sa knjigom „Bašta pepeo“. Za tvoju životnu priču sam apsolutno siguran da neće proći, jer je toliko neverovatna da liči na čistu izmišljotinu…
Miša Janketić je poslušao svog mudrog prijatelja, dugo ćutao i bolna sjećanja pokušavao da potisne u zaborav, tek gdjekad se prisjećajući nekih pojedinosti i sam uviđajući koliko je Kiš bio u pravu i pitajući se: bože, da li će neko danas u ovo povjerovati?
Prilikom jednog prošlogodišnjeg susreta u njegovom stanu u ulici Svetozara Markovića u Beogradu, bard srpskog i jugoslovenskog glumišta je ipak, spontano i nenadno odškrinuo ta tvrdo zabravljena vrata i potekla je ta nevjerovatna priča, bolna ispovijest, nikad do kraja neodigrana monodrama. Možda i zato što se sreo sa plemenikom iz Morače, nekim čiji je životni korijen, kao i njegov, u donjomoračkom selu Jasenova, čija je krsna slava, kao i njegova, Srđev dan – nekim ko sticajem okolnosti već zna dio te njegove bolne storije.
***
Moj otac Radomir je rođen u Trebaljevu Moračkom kod Kolašina 1908. godine.
Njegov otac, moj djed Radivoje, koji je sedam godina tamnovao u zloglasnom Nađmeđeru, prodao je imanje u Trebaljevu, Bojićima, i kupio dio imanja, kulu sa okućnicom bega Šaovića u Šahovićima, odnosno Šaovićima kako bi rekli mještani u današnjem Tomaševu.
Otac je počeo gimnaziju u Kolašinu, ali je poslije kad je djed prodao imanje u Trebaljevu i preselio u Šahoviće, nastavio u Pljevljima. Tu je sreo i upoznao moju majku Milicu, koja je bila rodom od Dajovića iz Bijele, odnosno Tušine, odakle su njeni doselili u Pljevlja. Moja majka se i rodila u Pljevljima 1913. godine.
Tu je planula ona fina gimnazijska ljubav mojih roditelja koja će potrajati punih devet godina, do 1937, kada su se vjenčali.
Ona je učila učiteljsku školu u Sarajevu. Bila je to škola internatskog tipa pod pokroviteljstvom Kraljice majke, a moj otac je po završetku gimnazije nastavio studije prava ovdje u Beogradu. Studirao dugo i mučio se kao i svi siromašni studenti iz unutrašnjosti, koji su morali uz studije i da rade i snalaze se na sve načine da zarade dinar i opstanu. Moj otac je, recimo, jedno vrijeme radio kao finans.
Kad je konačno uspio da završi studije i položi pravosudni ispit, postao je sudija Suda dobrih ljudi u Novom Sadu, tada jedne od najcjenjenijih ustanova te vrste u Jugoslaviji. Tek tada su se stekli uslovi da konačno, poslije devet godina, moji roditelji svoju ljubav krunišu brakom.
Majka je po završetku škole dobila mjesto učiteljice u Žepču, u Bosni. Pošto je to bila druga banovina, bilo je veoma teško da ona odatle dođe i dobije mjesto u Novom Sadu. Kad je došlo do muke, ona napiše pismo svojoj zaštitnici, Kraljici majci, ispriča svoju nevolju i objasni da joj od toga zavisi budućnost i sreća. Ta plemenita i velikodušna žena je shvatila i razumjela očaj mlade učiteljice i ličnim dekretom je iz Žepča prebacila u Novi Sad, a pošto tu u tom trenutku nije bilo nijednog slobodnog mjesta za učiteljicu, zaposli je kao službenicu u Direkciji pošta.
Tu su se, konačno, moji majka i otac ubrzo vjenčali i ja se rodim 1938. godine kao njihovo prvo dijete, od troje koliko nas je bilo.
Ja sam imao babu, Stojanu, očevu majku, koja je poživjela 106 godina. Do poslednjeg daha bistroumna i cibra. A plemenita i dobrodušna – sva djeca su je voljela, valjda i stoga što je u džepu svoje traveze vazda imala kocku šećera, kakav suvi bonbon ili ratluk, orah ili suvu šljivu.
Od nje sam saznao da sam ime Mihailo, doduše malo modernizovano, dobio po pradjedu Mijajlu. Od nje sam naučio i do danas znam svih 21 pas mog donjomoračkog bratstva, odnosno lanac imena mojih predaka, sve do Janka Markova. Njega su zbog izuzetne konstitucije i fizičke snage zvali Janketa i po njemu su Janketići dobili prezime.
***
Uoči samog rata 1941. godine, oca mobilišu kao rezervnog poručnika. Moja majka ostane sa mnom i sa sestrom mi Milenom koja se rodila u međuvremenu, 1940. godine. Kad je došlo do sloma jugoslovenske vojske i kapitulacije Jugoslavije, kad su počeli progoni i diobe na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, jedna prijateljica, Mađarica, kaže jednog dana mojoj majci: Milice, sprema se veliki pogrom, ovi kvislinzi i moji Mađari spremaju čudo, kupi djecu i bježi nekud iz Novog Sada…
Kud, kako, kad da bježim, zavapila moja majka? Juče, juče da bježiš, Milice, ako misliš da spasiš ovu djecu, rekla joj ta dobra žena naglašavajući koliko je hitno, da mora bježati odmah…
Shvati sve moja majka. Uzme nas dvoje za ruke i mali zavežljaj sa najnužnijim i najvažnijim stvarima, bošču u kojoj je bila njena devetogodišnja prepiska sa mojim ocem, porodični album i nekoliko drugih njoj važnih i dragih sitnica, i krene iz Novog Sada na mučni, daleki i neizvjesni put, koji, uz sve to, treba da prevali i sa stomakom do zuba pošto je na putu bilo i treće dijete.
Ukrcala se nekako u voz. Na stanici u Petrovaradinu se čekalo ukrštanje voza sa vozom koji dolazi iz Beograda. Kad je voz iz Beograda stao na kolosijek pored našeg, koji je čekao da krene put Beograda, dogodi se tako da moja majka kroz prozor, u vagonu beogradskog voza naspram sebe ugleda moga oca u uniformi rezervnog poručnika – došao iz Beograda da nas vidi.
Naravno, on tu iskoči iz voza i pređe u vagon kod nas. Majka mu ispričala šta je i kako je, šta joj je prijateljica Mađarica kazala i oni su se odatle, sami bog zna kako, s nama prebacili i valjda poslije nekoliko dana stigli u Šahoviće.
***
Kad je počeo ustanak 1941. godine, otac otišao u partizane i postao komandant Šahovićko-ravnorečkog bataljona. Tu se te 1941. godine rodio i moj i Milenin brat Ratibor.
Rodio se u sobi mog pokojnog djeda Radivoja, koji je, na veliku njegovu sreću, umro na Božić 1941. godine i nije dočekao da vidi strahote novog svjetskog rata i polom i tragediju svoje porodice. Moja baba Stojana će poslije često ponavljati: blago tebi Radivoje Mijajlov đe umrije prije da ne vidiš slom svoje porodice…
Ja sam spavao s majkom u velikom đedovom krevetu, a onda su jedne noći došle neke žene i kažu mi da se okrenem k zidu. Okrenem se ja i gledam u đedovu sablju i levor sa odlikovanjima na duvaru – sva tri ta najviša odličja donio je sa Mojkovca prije nego što je 1916. godine pao u zarobljeništvo. Čujem kako majka prigušeno ječi i one žene kako viču: dajte vode, dajte makaze… Ja se prepao da će mi ubiti majku, bih da se okrenem, ali one žene mi ne daju: gledaj u zid!
Onda čuh zaplaka dijete i tako se rodi taj moj nesrećni brat Ratibor…
Otac je tih dana bio ranjen u rame i dođe onako ranjen da vidi drugog novorođenog sina…
***
Četrdeset i druge godine, u proljeće, kad su partizani odstupili prema Bosni, došli su Italijani i četnici. Naravno, na udaru se prvo našla kuća i porodica partizanskog komandanta. Zapalili staru đedovu kulu. Izgorio krov ali se moćni, debeli kameni zidovi nijesu dali dok ih kasnije minobacačem nijesu razorili (osim kuće Radomira Janketića, četnici su tada spalili i kuće Špira Žižića, Milisava Pušeljića i Radoša Drljevića, napomena B.S).
Moju majku uhapsili, skinuli joj dijete sa sise i odvukli je u obližnju kuću Radojevića, pretvorenu u apsanu i mučilište četničko. Tek mnogo kasnije sam shvatio i doznao zašto me moja dobra strina Iva često noću pokrivala debelom ponjavom, ponekad mi i jastuk stavljala na glavu – da ne čujem krike moje majke koju su tukli i mučili u kući Radojevića…
Poslije su je odveli u zloglasni kolašinski četnički zatvor, gdje je ubrzo osuđena na sto jednu godinu robije!
Moj brat Ratibor, nedugo potom – umrije…
***
Nekako ubrzo pošto je moja majka odvedena i osuđena u Kolašinu, u Šahoviće došao Pavle Đurišić, četnički komandant, koji je, ne samo u Kolašinu, vedrio i oblačio. Moja strina Iva uzme mene i moju sestru Milenu za ruke, povede nas pravo u štab kod Đurišića i kaže mu: evo ti i ovo dvoje piladi Radomirovo i Miličino pa i s njima radi šta ti je drago kad si ih odvojio i od majke…
U tom okrutnom i nemilosrdnom čovjeku ipak za trenutak progovorio čovjek, sažalio se i smilovao, i nije, mislim, prošlo ni dva dana, majka se vrati iz zatvora – pustio je Pavle Đurišić…
Moja majka je, inače, i poslije više vremena provodila po zatvorima Mila Bakića, Bandovića i drugih četničkih glavešina, nego kod kuće, jer je bila aktivna i na sve načine nastojala da pomogne partizanski pokret (Milosav Babobić u svojoj knjizi „Vreme i sudbine“ veli da je Mile Bakić bio strah i trepet u Šahovićima, pored ostalog i stoga što je bio šurak Pavla Đurišića, da se „pričalo da tuče uhapšene, ucenjuje rodbinu, uzima mito, strelja, da mu noću dovode žene i devojke iz partizanskih porodica“, napomena, B.S).
Kad joj je dojadilo obijanje pragova četničkih apsana po Vraneškoj dolini, ona jednog dana pokupi nas dvoje i pobjegne u Pljevlja, u svoj rodni grad, neće li se tamo skloniti i spasiti od zlotvora.
Smjestili smo se kod Đorđija Đenisijevića, bio upravnik nekog rasadnika u Pljevljima, pa majka kod njega iznajmila jednu malu kućicu u dvorištu – to bilo za poslugu, samo dvije sobice. Bila se čak i zaposlila i radila nešto na pošti eda bi nas kako održala u životu.
Dok su Njemci bili glavnokomandujući u Pljevljima, niko je nije dirao, grku riječ joj nije dobacio. I ona je za sve vrijeme, kao i niz drugih mladih žena i djevojaka, sarađivala i pomagala partizanski pokret, dojavljivala im iz okupirane varoši važne podatke i na neki način doturala pomoć, sve što se moglo i koliko se moglo.
Sve se obrnulo naglavačke kad su se u Pljevlja jednog dana sjazili četnici i počeli da uspostavljaju svoju strahovladu.
Majka je, izgleda, tada pokušala da ode i skloni se s nama iz tog pakla, ali u štabu partizanskom to nijesu dopustili – glavnokomandujući je, kako mi se čini, bio Đorđije Peruničić. Smatrali su da im je ona potrebnija u gradu.
Budo Simonović
Knjige Buda Simonovića mogu se naručiti na telefon 069 696 273, ili na e-mail: budos@t-com.me
NAPOMENA: Zabranjeno prenošenje i objavljivanje fotografija bez pismenog odobrenja redakcije Slobodne riječi.
