Jelena od Savoje
Bila je ćerka kralja, supruga kralja, majka kralja i carevo kumče…
Kao da počinjemo neku bajku, ali u vremenu u kojem je junakinja ove priče živjela, bajke su naprasno nestale sa nestankom svijeta u kojem je rođena i odrastala Jelena Petrović, peta ćerka knjaza Nikole i knjaginje Milene.
Zapravo, Jelena – princeza Crne Gore i kraljica Italije, možda i jeste okusila dio bajkovitog života i živjela tako sve do razmeđa 19. i 20.vijeka, kada postaje kraljica Italije i preuzima teret zahtjevnog upravljanja Kraljevinom.
Rođena je na drugi dan Božića 1873. godine. Zemlja u kojoj je rođena bila je još uvijek ona mitska, sirotinjska i epska Crna Gora, kojoj su se divili širom slovenskog svijeta.
Formalno, Jelena je rođena u Otomanskom carstvu, jer je Crna Gora njenog doba smatrana „odmetnutim dijelom“ turske imperije. Naravno, to su godine kada je slobodarska misija čitavog naroda prenapregnuta do maksimuma i samo se čekao čas da 20 hiljada gorštaka, na čelu sa gospodarom-knjazom formalizuje vjekovno postojanje samouprave. Jelena će doživjeti da Knjaževina bude pretočena u Kraljevinu, da se višestruko teritorijalno uveća 1878. i 1912.godine. Doživjeće da vidi nastanak Kraljevina južnih Slovena, pa i njen nestanak pred komunističkom verzijom Jugoslavije sa Crnom Gorom kao federalnom jedinicom. Vidjeće sunovrat rođačke i kumovske porodice Romanov, ispratiće tragediju obje srpske dinastije Obrenovića i Karađorđevića…, a na kraju će biti sudionik progona porodice Savoja, najstarije dinastije Evrope koja je u kontinuitetu bitisala od 1003.godine, a čijeg je poslednjeg izdanka sama rodila…
Umrijeće u izgnanstvu, daleko i od Crne Gore i od Italije, ispraćena od mase nepoznatog svijeta u tuđoj zemlji, koji kao da su predosjećali da sa njenim ispraćajem sahranjuju simbol jedne ere.
Jelenu će pratiti blagoslovi od kako je došla na svijet. Pošto je prije njenog rođenja, posle četiri ćerke, knjaginja Milena rodila muškog nasljednika Danila, rođenje još jednog ženskog djeteta nije imalo mučnu konotaciju, kao što je to bio slučaj sa starijim sestrama.
Na krštenju u Vlaškoj crkvi, kum je je lični izaslanik ruskog cara Aleksandra III, za čijeg će života cijela porodica Petrović imati značajan i neupitan patronat velike Rusije, carevu svesrdnu pomoć i više od uobičajene naklonosti. Car Aleksandar Romanov biće važna potpora ambicijama mudrog knjaza Nikole i jedna od važnih karika na putu uspjeha i prodora dinastije Petrović na veliku pozornicu i društvo evropskih vladarskih domova.
Kum je izabrao dostojno ime, koje u prevodu sa grčkog znači: sjajna, blistava. I zaista će Jelenu okolina tako doživljavati sve do upokojenja, pa i u savremenom dobu, poznavaoci prilika tadašnje Evrope će potvrditi da je čak i u poslednjim, ne baš blistavim danima njene sudbine, kada je u tuđini spopala razorna bolest, Jelena isijavala veličanstvenost. Onim načinom koji se ne uči, već se sa njim rađa, koji samo tanani receptori duha mogu da registruju pa i kada to ne umiju da objasne.
Kosa tamnija od noći i oči ranjene srne
Imaće tek pet godina kada na Berlinskom kongresu, Crna Gora dobija nezavisnost. U ratovima 1877 -1878. Cetinjem, pred njenim očim promiču glavari, ranjenici, junaci…kao dio njenih prvih zadržanih sjećanja koja će nositi do kraja života. Ta gorštačka Crna Gora, trajno će biti urezana u njen karakter, pa će kasnije, uz visoko obrazovanje, stečenu kulturu i urođeni umjetnički dar, prosto mamiti ljude da joj se dive.
Uz majku, knjeginju Milenu, obilazi improvizovane bolnice i pomaže ranjenicima. Cio život će imati potrebu da bude aktivni sudionik u takvim poslovima, pa će je njena buduća Kraljevina Italija, najviše pamtiti kao „dobru majku“, za nesebičnu, samopregornu i požrtvovanu pomoć tokom razornog zemljotresa u Mesini.
Jelena od Savoje
Uviđajući da je Jelena izrazito inteligentno dijete, knjaz Nikola se prema njoj odnosi sa posebnom pažnjom, pa ona od rođenja postaje njegova istinska mezimica.
Knjaz je bio obrazovan, uz to i pjesnik. Njegov dvor je bio širom otvorenih vrata za umjetnike i prosto je žudio da na Cetinju ugosti obrazovane ljude. Jelenino odrastanje u takvom ambijentu, pospješilo je Bogom dane talente. Otac je za potrebe njenog obrazovanja, angažovao i švajcarsku guvernantu, uz koju je sticala važna osnovna znanja. Ličnost tihe, ali sveprisutne knjaginje Milene, takođe će uticati da se kod Jelene stvore neke karakterne crte, koje će kasnije doći do izražaja. Već tada su govorili da je od svoje umne majke naslijedila „jednostavnost u ponašanju, praktičan duh i blagost karaktera…“
Već kao djevojčurak, u svojoj desetoj godini, odlazi putem svojih sestara u Petrograd, gdje je, kao i one, pohađala čuveni Institut „Smoljni“, koji je bio organizovan za princeze i djevojke iz uglednih evropskih porodica, a nalazio se pod ličnim caričinim patronatom.
Međutim, Smoljni na nju nije ostavljao utisak. Često je napuštala časove i pokazivala crte karaktera svog oca, veliku smjelost, ubjedljivost u izražavanju, često i potpunu drskost.
Jelenina školska drugarica Elza Bolderov opisala je pojavljivanje nove štićenice:
„Jednog jesenjeg jutra 1882. u naš razred su dovele novopristiglu. `To mora da je princeza od Crne Gore`, kaže mi drugarica. Veoma visoka, skladna, ima bujnu kosu tamniju od noći i veoma lijepe oči – oči ranjene srne.“
Jelena je voljela literaturu, imala je izrazitu sklonost ka likovnoj umjetnosti, pisanju i arhitekturi.
Na Orlovom kršu, brežuljku koji dominira jezgrom Cetinja i danas kao jedan od simbola prestonog grada, stoji spomenik-mauzolej posvećen rodonačelniku Petrovića – vladici Danilu. Malo je poznato da je francuski arhitekta Fruše, mauzolej izgradio 1896. godine po idejnom rešenju i nacrtu Jelene Petrović.
Osim talenta prema crtežu i arhitekturi, mlada Petrovićka je pokazivala i nasledni talenat Petrovića-sklonost ka poeziji. Tu u Petrogradu nastaje njena pjesma posvećena Veneciji, kojoj je dala naziv „Vizija“. Kasnije će se pokazati da to i jeste bila vizija u punom smislu:
Vidim te
U mojim djevojačkim snovima
Grade poezije i ljubavi.
Osjećam da sam tvoja kći,
Volim te
druga domovino srca.
Kada more daleko
vidim sa mog balkona
I zastre te gustom maglom
modre planine,
prelepe dvorce
I tek rođena morska priviđenja
što se pojavljuju
To je trenutak
kada mislim na tebe
Lijepa Venecijo…
Ove stihove je napisala sa samo 15 godina. Nekoliko godina kasnije, zaista će posjetiti Veneciju u društvu majke Milene i sestre Ane i tom prilikom će upoznati kraljevski par Italije, svog budućeg svekra i svekrvu.
Zvijezda carskih balova
U međuvremenu, Jelena je izrasla i stasala u pravu ljepoticu. Elegantnog hoda, krhka u stasu, visoka, divne, kao vajane glave, visoka čela, crnih, krupnih veoma živih očiju, bogate crne kose, dugačkih nježnih prstiju, uz to veoma duhovita, obrazovana i inteligentna – ona je svojom ljepotom i otmenošću očaravala sve na carskom dvoru.
Nemalo njenih savremenika je isticalo da je upravo ona bila najpoželjnija i najljepša princeza Evrope. Iz jednog kasnijeg izvještaja povjerenika italijanske kraljice, čije je zaduženje bilo da osmotri ponašanje i izgled potencijalne snahe,pisalo je:
„Ima krupne i vrlo lijepe oči, izrazito crnu dugu kosu, gustu i talasastu.Tamnog je tena. Srednjeg je rasta i skladno građena, privlačna i dopadljiva“, zapisao je kraljičin povjerenik.
Takva ljepotica, kakva je bila Jelena, na raskošnim petrogradskim balovima, uvijek je imala prebukiran damski notes sa spiskom kavaljera željnim plesa sa njom. Ostala je priča, da su se zbog redosleda u njenom notesu sukobili i dva najbolja prijatelja, srpski princ Arsen Karađorđević, najodlikovaniji srpski oficir svih vremena i Mark fon Manenhajm, budući predsjednik Finske. Sukob se okončao dvobojem u kojem je Arsen ranio Manenhajma.
Romantična storija o Manenhajmovom zanosu ima i svoj produžetak. Svake godine, na dan Svete Jelene, italijanskoj kraljici je stizao buket crvenih ruža od njenog kavaljera iz dana mladosti. Čak i mnogo godina kasnije, kada je bolesna, usamljena i ostarala čekala smrt u izgnanstvu, ovaj romantični vitez, tada već maršal, biće jedan od rijetkih koji će je posjećivati u Monpeljeu.
Jedan od čestih udvarača je bio i Nikolaj Romanov, budući i poslednji car Rusije. Nikolaj se zagledao u nju, a ruska štampa je sa zanimanjem počela da piše o mogućem braku sa lijepom Crnogorkom. Kažu, da je i sam car Aleksandar III bio jako naklonjen takvom raspletu. Međutim po Aleksandrovoj smrti 1894.godine, carica Marija Fjodorovna je odigrala presudnu ulogu da za buduću caricu Nikolaj izabere unuku kraljice Viktorije – Aleksandru.
Knjaz Nikola, koji se istinski nadao da na ruski presto sjedne njegova omiljena ćerka, bio je razočaran ovakvim raspletom. Apetiti ambicioznog crnogorskog suverena nisu bili zadovoljeni udajom knjaginja Milice (pravo ime Vidosava) i Anastasije-Stane za bliske careve rođake, čime su ponijele titule carskih veličanstava. Odmah poslije careve sahrane, knjaz Nikola je žurno napustio Petrograd pod teškim utiskom neuspjeha.
Dostojna utjeha je, međutim, stigla veoma brzo.
Ređina Elena di Montenegro
Knjaz nije ni stigao do Crne Gore, a italijanski poslanik pri crnogorskom dvoru, grof Saminijateli, koji je stalno boravio u Dubrovniku, sastao se na Cetinju sa ministrom inostranih djela Gavrom Vukovićem, interesujući se da li je knjaginja Jelena kome obećana.
Narednih godinu dana, dvojica diplomata će provesti u međusobnom suptilnom nadmudrivanju, daleko od očiju javnosti: Saminijateli u raspitivanju o Jeleni, a vojvoda Gavro u nastojanju da dobije objašnjenje za toliko interesovanje.
U Veneciji se krajem aprila 1895. godine održavala izložba savremene umjetnosti, danas poznata kao Venecijansko Bijenale. Za sve koji su držali do prestiža, važno je bilo da se pojave i vide u tom društvu. Naravno italijanski kraljevski par među njima. Preduzimljivi knjaz Nikola će poslati knjaginju Milenu sa ćerkama Jelenom i Anom. Tako su kralj Umberto i kraljica Margarita mogli lično da upoznaju Jelenu i budu domaćini crnogorskim knjaginjama, oduševljeni Jeleninim izgledom i obrazovanjem.
Kralj Viktor
Dinastija Savoja je bila stara gotovo čitav milenijum. Nasljedni parovi su često bili bliski srodnici. I sam kralj Umberto oženio je rođenu bratanicu – kraljicu Margaritu. Svježa krv iz jedne rasno lijepe dinastije, kakva je nesumnjivo bila porodica Petrović, bila je prijeko potrebna „infuzija“ oronulim genima Savoja.
Par se, posle nekoliko propalih prilika konačno upoznao tokom svečanosti krunisanja Nikolaja II Romanova. Princ Viktor Emanuele, visok tek 153 centimetra i niži čitava 24 centimetra od kršne Crnogorke, pokazao je zadivljujuću odlučnost tokom upoznavanja, koju je demonstrirao i na kraju večeri provedene u plesu sa njom, direktno je zaprosivši, što je zadivilo Jelenu i ostavilo snažan utisak na nju.
Njen pristanak, kao i oduševljenje koje je nastupilo kod njenog oca, nije međutim označio kraj neizvjesnosti i problema. Jelena je morala preći u katoličku vjeru, što je bila teška glavobolja za knjaza. Crnogorci će, znao je, odreda biti protivni da odiva svetorodne, pravoslavne dinastije pređe u „latinsku vjeru“. Tome se najodlučnije protivila i sama knjaginja Milena, a ni ruski dvor, što nije bilo beznačajno, nije bio naklonjen tome. Ipak, nađen je kakav-takav kompromis. Iz poštovanja prema Petrovićima, Jelenin prelazak u katoličanstvo obavljen je gotovo inkognito, uz sasvim malo „svjedoka“, 6.oktobra 1896. godine, na brodu prije iskrcavanja na tle svoje buduće kraljevine, gdje je prinčevski par očekivalo preko 300 hiljada radosnih podanika.
Od toga dana, iako izmučena teškom sjenkom prelaska na katolicizam, Jelena postaje odana supruga zaljubljenom Viktoru Emanuelu, ali i predana vladarka italijanskom narodu, koji je znao da je za to nagradi. Jelena osvaja srce, ne samo svog princa već i cijele Italije.
Ljubičice za kraljicu
Bajka o vječnoj ljubavi, materijalizovala se u stvarnosti u braku Jelene Crnogorske i Viktora Savojskog.
„Kad zatvorim oči vidim voljenog koji tron imaše u mojoj duši, vidim sliku voljenog što na ljubav odgovara ljubavlju. On je stigao morem, plav je kao njegova majka, kao njegova majka dražesan, ima gospodsko lice, ima ponosit pogled…“, pisala je Jelena.
Sve do 1900. godine, kada strada kralj Umberto, traje medeni mjesec zaljubljenih supružnika. Često su na krstarenju jahtom koju je princ preimenovao u „Jela“ slovensko ime svoje ljubljene. Provode vrijeme u lovu, ribolovu, zaokupljeni numizmatikom koja je bila prinčeva strast, a najzaokupljeniji jedno drugim.
Kralj Viktor i Jelena
Kraljica Margarita, oduševljeno zapisuje posle jedne posjete:
„Kada bi ste vidjeli kako se vole, mnogo su zaljubljeniji nego prvih dana, i žive samo jedno za drugo, prosto ih je zadovoljstvo vidjeti. Ona je pravi anđeo-žena, kakva je potrebna mom sinu.“
I mnogo kasnije, kada razorni Drugi svjetski rat ruši države, narode i sve pred sobom, njihova bliskost i ljubav nije bila ni natrunjena. U jednom pismu tokom tih godina, koje je kraljici Jeleni uputio unuk, stoji i ovo:
“Je li djeda s tobom u ovom trenutku? Poklanja li ti još uvijek ljubičice? Poslije ovoliko vremena moram nešto da ti priznam. Jednom sam špijao kroz vrata da vidim na koji će ti način uručiti taj dar. Ispratio je taj gest poljupcem u potiljak. Koliko te samo djeda voli!”
I zaista, Viktor je obožavao svoju kraljicu i to nije krio. Nije bilo dana da je ne daruje cvijećem, koje bi sam ubrao. Gardisti koji su službovali i stražarili na dvoru kraljevskog para, imali su naredbu da obavezno nose u džepu konopčić. Tu im je obavezu odredio komandir, kada je jednom prilikom vidio kralja kako se iz jutarnje šetnje vraća sa nepovezanim buketom ljubičica, koje su se rasipale kroz dlanove.
Brak i ljubav, uskoro se kruniše djecom. Imali su ih ukupno petoro: Jolandu, Mafaldu, Đovanu (bugarsku caricu), Mariju Piju i Umberta Drugog, od kojih su kasnije dobili osamnaestoro unučadi.
Kraljica velikog srca i šupljih dlanova
Uskoro je cijela Italija znala da je njihova „bella regina“ bila žena „velikog srca“, ali i „šupljih dlanova“. Njen biograf Renato Berneski zapisuje:
„Prelijepa tamnokosa princeza, ćerka vladara i pastira, imala je, pored dobrote, velikodušnosti i jednostavnosti, i svojstva prave, rođene kraljice!“
Kraljica nemilice troši sav novac na sirotinju i ljude u nevolji. Kada je 1908. godine Mesinu pogodio najrazorniji zemljotres u 20. vijeku, ostavio je pustoš i 80 hiljada žrtava. Čitave tri nedjelje, kraljica i kralj su proveli u nastaloj pustoši. Područje je bilo trusno i tlo je još uvijek podrhtavalo, ali bez obzira na to, par je bio tamo u svakom trenutku.
Jelena je, obučena u najobičniji bolnički mantil, previjala ranjenike i pokušavala pričom da pruži utjehu ljudima koji su ostali bez svojih domova i porodice. Ostalo je zapisano da je spasila šestomjesečnu djevojčicu od sigurne smrti, da je spriječila ženu da se baci u more i da je čak porađala porodilje.
Na centralnom trgu u Mesini, godinama posle svrgavanja dinastije i proglašenja republike, izgrađena je i postavljena impozantna statua Jelene. U reljefu na postamentu spomenika, prikazani su detalji njenog rada u Mesini, a na jednom od njih lik Jelene i dječaka koga je izvukla iz ruševina.
I po povratku u Rim nastavlja sa misijom: plete, šije odjeću i skuplja materijalnu pomoć za obnovu Mesine.
Zbog ovakvih stvari, Italijani su osjećali ogromnu privrženost i divljenje prema kraljevskom paru, jer su svi dotadašnji kraljevski parovi bili “na distanci” od naroda.
Propast monarhije i Savoja
„Majka Jelena“ kako su je zvali Italijani, dočekala je rat ne odvajajući se od svog muža i stalnog angažovanja za dobro naroda. Davala je sve od sebe, išla na front, previjala ranjene, dovodila ih u kraljevsku rezidenciju „Kvirinale“, od koje je napravila improvizovanu bolnicu.
Izganstvo u Egiptu
Posle savjeta da bude dalje od ranjenika zbog moguće infekcije, ona je odgovarala: „Ja priznajem samo jedan virus, a to je virus straha!”.
Liječila je ljude biljem i tradicionalnim narodnim receptima naučenim u Crnoj Gori. Zbog ovakvog angažovanja, tokom rata dobija i počasnu diplomu medicine i hirurgije, od strane Rimskog univerziteta.
Drugi svjetski rat označio je i sumrak civilizacije, u kojoj se Savoji nisu najspretnije snašli. Do danas je upitan njihov odnos sa Benitom Musolinijem. Jelena pokušava da bude od koristi svom narodu. Viktor Emanuel se, zbog narodnog nezadovoljstva njegovom vladavinom, prije svega uslijed katastrofe uzrokovane porazom fašističke Italije i diktatora Musolinija, povlači sa prestola, ustupajući tron svom sinu Umbertu III.
Međutim, posle samo 33 dana, na narodnom referendumu, donijeta je odluka da se ukine monarhija i proglasi republika.
Smrt u siromaštvu i izgnanstvu
Te godine Jelena i Viktor zauvijek napuštaju Italiju i sele se u Egipat. Život u izgnanstvu je bio podnošljiv dok su trajale zalihe kraljevskog nakita. Jelena je čak i tada trošila novac dijeleći ga u dobrotvorne svrhe, o čemu su svjedočili njen zet i kasnije njena unuka.
Viktor umire 1947. godine, od posledica izliva krvi u plućima. Bila je to teška rana za Jelenu. Delfina Duči će zapisati da je od šoka zbog gubitka voljenog supružnika i stalnog plača „kraljica izgubila vid na jednom oku“, a zdravstveno stanje joj se jako pogoršalo. Konstatuju joj kancer i po savjetu ljekara odlazi 1949.godine u Francusku kod doktora Pola Lemarka u Monpelje na liječenje.
Čak i tada u poslednjim danima, u beznadežnoj situaciji, skoljena teškom bolešću, siromaštvom, samoćom i gorčinom progonstva, ponaša se onako kako je rođena – kao kraljica! Francuzi su bili očarani vremešnom vladarkom, nastanjenom u vili svog doktora Lemarka u jednom selu u Provansi. Nijednog sekunda nije prestala biti to što jeste, sve do okončanja bogatog života za čiji opis nije dovoljno napisati tomove romana.
Nedugo posle operacije u zimu 1952. godine, izmučena bolešću ispušta svoju plemenitu dušu.
Sahrana Viktora u Egiptu
Sa njenom smrću, otišla je čitava jedna epoha Evrope, sa svim njenim različitostima, tako srećno spojenih u ličnosti kraljice Jelene. Francuzi su to osjetili i upriličili joj sahranu, dostojnu njenog lika.
Novine su zapisale: „Da je pozdravi poslednji put, tačno na vrijeme, stigla je i kiša koja je pratila sve njene značajne dane. Neometeni kišom, pet hiljada Francuza odalo je poslednju počast stranoj kraljici, duž sedam kilometara koji vodi od Figerola do `Sen Lazar` groblja“.
Mimohod počasti kraljici nije prestajao danima: „To su bile hodočasne posjete preminuloj čarobnoj Jeleni, mada je plemenitom dušom zadužila više svoj crnogorski i narod svoga muža, Vitoria Emanuela Trećeg, kralja Italije, nego francuski“, zapisala je francuska štampa, fascinirana poštovanjem svojih građana prema jednoj stranoj vladarki.
„Ja, republikanski građanin republikanske Francuske, plačem za ovom kraljicom kao da mi je bila majka“, rekao je novinarima kroz suze njen ljekar Pol Lemark, koji je Jeleni najprije dao svoju kuću za njene poslednje godine života, a zatim se pobrinuo da njene posmrtne ostatke drži u porodičnoj kapeli.
Posmrtni ostaci Jelene Savojske prebačeni su 28. decembra 1953. u mermerni grob u Karari, gdje joj do danas tihuju kosti, čekajući da se u Italiji probudi ljudska savjest i organizuje dostojno počivalište u zemlji kojoj nije bila samo vladar, već i najodaniji sluga. Ni inicijativa Vatikana u tom smjeru, ni zalaganje biskupa Rišara iz Monpeljea da se Jelena proglasi za sveticu, još nema odjeka u Italiji.
Ona, plemenita i čarobna Jelena… rođena kraljica, sa očima ranjene srne…
Kako su se Savoje odrekle crnogorskog trona
Prilikom svadbenog čina, kada je ceremonija već dobrano odmakla, Italijani su se sjetili da nisu utanačili sa crnogorskom stranom jednu ugovornu klauzulu i insistirali su da se odmah potpiše. Naime, bojali su se da moćna i krvno jaka porodica Petrović ne nadživi „otanjenu“ lozu Savoja, a ovim brakom bi mogla sjesti čak i na italijanski tron! Naravno, ministar Gavro Vuković je brzo riješio nastalu neprijatnost, potpisavši dodatnu klauzulu koja je obostrano obavezivala dvije dinastije da nijedan njihov potomak ne može sjesti na presto druge države. Dopuna je glasila:
“Bračnom vezom princa od Napulja sa crnogorskom princezom Jelenom, niti njeni potomci neće moći doći na crnogorski prijesto niti Petrovići–Njeguši na italijanski prijesto, ni u kom slučaju.”
Ova klauzula je kasnije imala srećnu okolnost po Crnu Goru, tokom italijanske okupacije. Zahvaljujući njoj, Savoje se nisu mogle proglasiti vladarima Crne Gore, kao što su to učinili u Etiopiji i Albaniji prije toga, a od Petrovića niko nije htio da se ustoliči.
Navalentna neznanka
O kakvoj se ličnosti radi, govori anegdota po kojoj je, prilikom posjete ćerki Mafaldi u Njemačkoj, na ulici u gradu Kaselu, srela čovjeka bolesnog od Parkinsonovog sindroma.
Odmah ga je skolila da upotrebi neki tradicionalni recept iz Bugarske koji je pomagao u takvim slučajevima. Siroti čovjek, ne znajući šta ga je snašlo, pokušao je da pobjegne od nje, čak i opsovao zbog navalentnosti neznanke, ali ona nije odustajala sve dok nije prihvatio njen savjet.
Tada je dala donaciju za gradnju bolnice, pa i danas u Kaselu postoji klinika koja nosi njeno ime.
Goran Ćetković
