Poznata je priča o Vražjem jezeru i krilatom konju, koju i Vuk Karadžić kazuje uz pjesmu „Ženidba kralja Vukašina“. Ali tu je i druga guslarska pjesma, za koju Vuk ne zna, ali koju još poneko iz tog kraja pamti. U njoj se kazuje kako je Jevrosima poslala Marka da pođe Pirlitoru gradu i posjeti dičnu ujčevinu. A on, kad se iz posjete vrati, priča majci o ljepotama predjela pirlitorskih, od kojih „od Đurđeva do Mitrova dana ljepšeg kraja na svijetu nema“.
Na direktnom pogledu Pirlitora, ali sa druge strane Tare, nalazi se brdo s Markovim imenom. Na njemu se, kažu, i sad vide čudne udubine, za koje se ne bi reklo da su prirodne, nego liče na otiske čovječjeg tijela. Odatle, niz brdo, naslućuju se udubljenja nalik na tragove velikih čovjekovih stopa, niz strminu brda otisnutih. Narod misli da je upravo na putu za ujčevinu, na tom brdu, odmarao Marko, i tu gdje je sjedio ostala su ulegnuća, a kad je odmoran niz brdo krenuo, njegove se stope otisnule. Zato narod to brdo zove Markovim imenom.
Kad je stigao naspram rijeke Tare, kaže legenda, stao je na drugom brdu, pogledao preko tepačke uvale i zatim podstakao krilata Šarina, te su se, preletjevši taj kanjonski prostor i rijeku Taru, zaustavili iznad sela Tepaca, na jednom brijegu sa velikom kamenom pločom. Odatle je Marko pogledao na brdo s koga je pošao. Po tom se to brdo i sad zove Obzir. Na ploči, gdje su poslije preleta stali, nalaze se, ljudskom rukom umjetnički izgravirana, konjska noga, kažu Šarčeva, zatim ljudska ruka, „Markova desnica“ i njegova sablja. Pošto se tu odmorio i dalji put osmotrio, kako legenda kaže, krenuo je Marko sa Šarinom uz strme kanjonske stijene Pirlitora, gradu svojih ujaka.
Druga legenda vezana je za Bukovičku goru, negdje na prostoru Ivice planine i, uz malo mašte, uočljivu konjsku stopu na stancu otisnutu. Za nju se priča da ju je ucrtalo kopito Markovog Šarca dok je pod silnim gospodarom ka Pirlitoru išao.
Legenda objašnjava i kako je iznad sela Vrela, na putu za Pirlitor, od vrha do dna „raspolućen“ veliki kamen, koji zaista i danas izgleda kao da je nožem razrezan. Prema pričanju, srdit i od daleka puta umoran, Marko Kraljević je, kad je na očevid ujakovog grada stigao, sabljom oštrom „o kam udario“ i s vrha do dna ga na dvije pole rasjekao.
Ista priča vezana je i za drugi kamen – takođe velik i sa vrha do dna rasječen. On se nalazi na strmenom putu uz Kukove, koji vezuju Taru sa selom Bogomoljom, koja se na kanjon tarski nadnijela. Ovaj kamen u narodu je poznat kao Markov val.
Treći kamen s Markovim imenom nalazi se još uzvodnije iznad tarskog kanjona, u šaranskom selu Studenci. To je očito Veliki stećak na kome je isklesan ratnik s konjem i oružjem. I njega narod zove Markov kamen ili Markov val.
Ipak, među ko zna koliko još brojnih skazanja osobitu pažnju izaziva kazivanje o jednom, neznano koliko starom, na izgled običnom – grobu i njegovom neobičnom imenu. Upravo na pogled samoga Pirlitora, u selu Donja Zminica, nalazi se od predavno zaledinjeni, ali, još uvijek, jasno vidljivi, kamenjem obilježen, grob. Zamramoren je na samom podnožju borovima, smrčama i jelama gusto zašumljene i uvijek srnama, kunama, vukovima i lisicama naseljene planine Kučajevice. Mještani Zminice zovu ovaj grob Andrijinim grobom. Istina, oko njega, manje istaknuti, ali još uvijek dobro vidljivi, nalaze se još nekoliko grobova i svi su bez ikakvih mramornih obilježja, osim kamenog vijenca koji ih uokviruje. Međutim, seoska toponimija vezana je samo za onaj najuočljiviji. Ostali samo potvrđuju da je nekad tu bilo naseljsko groblje i da je upravo u onom istaknutijem morala biti sahranjena u svakom slučaju neka uglednija ličnost čije je vječno počivalište ipak koliko toliko stamenitije uređeno od ostalih.
Kujo Novović
NAPOMENA: Zabranjeno prenošenje i objavljivanje fotografija bez pismenog odobrenja redakcije Slobodne riječi.
