Davnih osamdesetih, bijaše audicija za predstavu ,,Pepeljuga u popravnom domu“, autora Januša Glovackog, a u režiji, kasnije, mog omiljenog čovjeka i prijatelja Gorana Bulajića.
Desetine srednjoškolaca su pokušavale pokazati svoj ,,dar“ ka glumačkim varijacijama, bilo u recitatorskom obliku, bilo u scenskom pokretu ili na neki neznaveni način, približavajući se njegovom znanju, dobroj duši, toplim očima i mirnoći,samo njemu svojstvenom.
Odabra dvadesetak budućih glumaca i među njima moju divnu drugaricu Ljiljanu Radojičić (sada doktor medicine u Grčkoj) i Igora Bojovića, aktuelnog Upravnika pozorišta ,,Boško Buha“ u Beogradu, za glavne uloge, a meni pripade ,,epizodna“ u liku fotografa ili snimatelja, ne mogu se sjetiti konkretno.
Počeše čitajuće probe i dođosmo do ,,mizascena“ (raspoređivanje glumaca na sceni pozorišta tokom izvođenja nekog komada) u Maloj Sali ,preko puta zgrade Opštine.
Da li zbog mog nemirnog duha, ili ,,magarećih godina“, jednoga dana, moj omiljeni prijatelj“,udalji me sa proba.
Na balkonu pomenute sale, na premijeri, imao sam umrijeti što me nema sa mojim drugarima na sceni, ali isto tako shvativši da bez ozbiljnog rada nema ni uspjeha.To pravilo mi je ,,ugradio“ On i toga se držim i dan – danas, 30-tak godina na najbolji način, po drugima, a i po meni, zabavljajući najmlađu populaciju.
Tada sam ga i istinski zavolio, što ću mu i kasnije izgovoriti na festivalu malih formi, predškolaca Crne Gore, u Podgorici, 2009. godine na ,,Festić-u“, kada sam u svojstu organizatora, predložio ga za Predsjednika žirija.
Da li je to nama svojstveno, ne znam, obzirom na moju mladalačku neopreznost i povredu mog buntovničkog odrastanja ka prvim koracima ,,daskama što život znače“, ali kao što pomenuh, vrijeme me je naučilo da se ,,borim sa vjetrenjačama“, ali kad ti je ,,protivnik ,,čovjek“, onda su razlozi – pouka.
A, moj prijatelj je rođen 1957. godine u Nikšiću, djetinjstvo je provodio u Vilusima, lijepom, obližnjem selu, a obzirom da mu je majka bila učiteljica, takvo okruženje mu je,samo, moglo i pomoći ka diplomiranju na Odsjeku za scenske umjetnosti i opštu književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu 1979. godine.
Režirao je oko šezdeset predstava širom Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije…
Nikšićko pozorište, Crnogorsko narodno pozorište, Dječje pozorište Podgorica, Pozorište ,,Duško Radović“ Beograd, Kraljevsko pozorište ,,Zetski dom“ Cetinje, Narodno pozorište Štip, Pozorište u Bijelom Polju, Bosansko narodno pozorište u Zenici i nekoliko alternativnih pozorišnih grupa.
Na Televiziji Crne Gore, režirao TV – drame: Krstitelj, Viljuška se drži u lijevu ruku, Tri priče, Kod advokata, Oče, laku noć i dokumentarno – igranu seriju Glasonoše.
Autor je dramskog teksta Presuda i koautor drame Pomiluj me, grešnog , gospode, kao i brojnih tekstova iz teatrologije, scenarija kojim su obilježeni značajni istorijski događaji.
Dobitnik je strukovnih i društvenih priznanja.
Radio je kao rukovodilac Dramskog studija u Nikšiću, odgovorni urednik Umjetničkog programa Televizije Crne Gore, direktor Dječjeg pozorišta u Podgorici, predsjednik Upravnog odbora RTCG, predavač na Filozofskom fakultetu, direktor Kotorskog festivala pozorišta za djecu, umjetnički direktor Međunarodnog festivala glumca u Nikšiću.
Od 1999.godine profesionalno je angažovan kao dramaturg u Crnogorskom narodnom pozorištu.
Član je Savjeta Crnogorskog narodnog pozorišta ( kao predstavnik zaposlenih) od marta 2017.
I , što je najvažnije, obilježio moje djetinjstvo i mladost u našem gradu na najljepši mogući način.
Hvala Ti, Gorane !
Naš, Moj, Čovjek, Reditelj, Lokalista…
Goran Bulajić, reditelj.
Radojica Stanković – Bogi
