Početkom devedesetih igrao sam u Malom pozorištu ,,Duško Radović“ u Abardarevoj ulici, u Beogradu, i stekao ,,druga do groba“ (nažalost – tako se i ispuni, kasnije) prijatelja, učitelja i nadasve sjajnog čovjeka, jugoslovenskog glumca Bogoljuba Bobana Petrovića…
Nikada se nijesmo razdvajali od prvog dana poznanstva, kao da se znamo dugo godina, i mnogo smo toga uradili zajedno…
Festival u Nikšiću, režirali predstavu ,,Veseli voz“ Radeta Pavelkića sa mališanima Rožaja, bili ko braća…
Nažalost, ode, samo pola vijeka živjevši…
U mom srcu, zauvijek…
,,Zimzelen“, ,,Užička republika“ , ,,Jovana Lukina…“
Kako sam to ,,upijao“ kao klinac, a bi mi čast da se družim i radim…
San nikšićkog dječaka iz ,,Male“ i ,,Velike sale“…
Kad bi završili obaveze, posjećivali smo okolne mesare i pijace…
Mora se doći, kući…
Jednom prilikom, reče mi: ,,Ovo je Tvoj! Crnogorski Felini…“
Divan, koštičav, blag, Moj…
A, Boban imao sreću da igra kod Njega – ,,glavnjaka“ u filmu:,,Jovana Lukina“…
Bio sam neobično srećan, iako je otišao ,,daleko“ i danas sam i srećan i sjetan…
Rođen, početkom II svjetskog rata, 1941. godine, u Ozrinićima kod Nikšića…
Umjetničku školu u Herceg Novom, ,,dopuni“ Akademijom za film, pozorište, radio i televiziju u Beogradu…
I počeo…
Kako dokumentarne, tako i dugometražne filmove, televizijske filmove i serije…
Radnja je pretežno smještena u ruralna podneblja, planinske i dijelom primorske Crne Gore…
I sam rođen na ovom području, kako je i odrastao, isticao je u svojim djelima patrijarhalni moral, položaj žene, odnos supružnika, nazore stanovnika itd…
Na taj način uspijevao je da postavi alegorije mnogo univerzalnijih tema…
Najbolji primjer za to je film ,,Čudo neviđeno“…
Pogubnost utopističke ideologije…
,, Smrt gospodina Goluže“ , ,,Lepota poroka“ , ,, U ime naroda“ , ,,Iskušavanje đavola“…
,,Sine Mišo…“
Ko nije vidio ,,Đeknu…“
Niko…
Kakva gromada od čovjeka…
Osmijehom rješava konflikt…
Porodičan i častan…
Tredeseipet najvećih nagrada po svijetu…
U deset najvećih dokumentarista svijeta – priznanje Francuske akademije nauka…
Skroman…
Veliča i voli svoj kraj…
Ali ovi ,,naši“ to ne razumiju, ni Njega, ni Njegove filmove…
I ništa, novo, nijesam napisao…
Kao da mi ta tema, nije, poznata…
Njegova supruga, velika glumica, Vesna Pećanac, kad god nijesu bili zajedno slala mu je torte…
Na njima slovo Ž, a umjesto ,,kvake“ srce…
,, Živku s ljubavlju…“
Novost za moju priču…
A, kod Njega, izuzetno duhovitog, novost je značila: ,,Budi brza, kratka i jasna…“
U svakom trenutku…
Čudo neviđeno…
Nađite ga u Vašim sjećanjima i nikad ne zaboravite ko je bio…
I oduži mu se, Moj grade, što više možeš…
Nikad nije kasno…
Ozrinićanin, Nišićanin, Naš…
Živko Nikolić – reditelj.
Radojica Bogi Stanković
