Jesam ,,navalio“ na Humce…
Humci, pa Humci, pa Humci…
Tu me majka , studenske 1968.godine, donese…
Iako sam sa nepunih sedam godina otišao iz tog iskrenog dijela u centar grada, još mi i danas zamiriše tatina kruška i đeda Joša Kovačevića trešnja i iskreni dječiji osmijeh omami na te ljude sa kojima sam počeo da rastem i na njihovu blagost i poštenje…
I, danas, ništa se nije promijenilo…
Čovjek se rađa…
Samo godinu dana prije, dođe u Nikšić momak kao vila, kao saliven u mom uvodu priče, prihvaćen i zauvijek vezan u mom imeniku…
Dijete nevesinjskog koloniste, porodice koja potiče iz Zagarača, ali Naš i vrijeme će pokazati, zauvijek.
Već obojen plavo- bijelom bojom kao uslov boja našeg fudbalskog kluba sa Bistrice, iz svog matičnog kluba ,,Radnički“ dođe u našu ,,Sutjesku“…
Ravni Banat zamijeni pivom i čelikom.
I posta mezimac svakog stanovnika, odmah poslije prve utakmice u pobjedi protiv Prištine sa 4:2 i postiže dva gola…
Šta znači taj, čudesni Nikšić?
Nikada povrijeđen… Nikada bolestan…
A, tek 1971. godina…
Mi, prvoligaši naredne dvije godine u velikoj Jugoslaviji…
Narod živi za utakmice, radost titra na usnama, a pjesma odjekuje gradom u navijačkom maršu put stadiona: ,,Kad do Baje lopta stiže ima Nikšić da se diže“…
I digao se do najveće žive fudbalske legende kakvu ovaj grad nikada nije imao…
A, rekoh li, zgodan ko Apolon?!
Na stadionu i dame, iako im je fudbal stran…
Al, igraju: Ađanski, Stanišić, Gardun, Međedović, Grahovac, Đurović, Kovačević, Bokan, Tibljaš, Zeković, Džordž Best iliti Samatović… A, vodi ih, trener, Vasilije Šijaković…
Zapad, istok, sjever, jug: ,,Bolji Baja, nego Džaja“, (Dragan Džajić – nezamenljivo lijevo krilo Crvene Zvezde i reprezentacije Jugoslavije).
Baja je lijevo krilo i svi misle da je ,,ljevak“ ali urođeni dar da igra sa obje noge daje mu vihornost, duga kosa kao tadašnji stil uljepšava gracioznost i ,,lažnjak“ (zamahneš lijevom,igrači I golman skaču, a ti desnom nogom centriraš ili šutiraš)… I sve je to shvatio trener Boško Petrov i samo usmjerio kako treba…
Mit obožavanog, između odabranih u toj tadašnjoj ekipi ,,Sutjeske“, priču vraća u 1969. godinu kada Baju i ostale igrače deset hiljada Nikšićana i Titograđana, povodom ulaska u Prvu ligu u pobjedi nad čačanskim Borcem, čeka na aerodromu u Titogradu, ne daju avionu da sleti, ali što se mora, mora…
Put autobusom do našeg grada traje šest- sedam sati… Iznosi se rakija, pije se, pjeva… Od benzinske pumpe na ulazu igrači i Baja, nose se do hotela… Igrači mašu sa prvog sprata…
E, moj srećni, Nikšiću!
,,Sreća je lepa, samo dok se čeka…“, reče Desanka Maksimović… Ali, ne traje dugo… I ko zna zbog čega…
Bor… Fudbalski klub 1971.
Crveni dres, kratko…
Ipak, plavo-bijeli je u duši i srcu…
I to, đe?
U Americi…
Dvije godine član ,,Njujork iglsa“ (Njujorški orlovi)…
Posljednja utakmica protiv ,,Kosmosa“…
Pele, direktor kluba…
Kakva sličnost sa onim kojeg Baja obožava – Džordž Best…
Ali moj Humčanin se ne da…
Od strane FSCG proglašen je za najboljeg trenera mlađih kategorija igrača 1995.
Više od trista utakmica za ,,Plave sa bistrice“, četiri za ,,B“ ( rezerva mu je bio čuveni Ivica Šurjak) i petnaest za Olimpijsku selekciju ondašnje velike države…
Fudbal je trebalo da mu vrati ono što je dao za njega – srce i dušu, ali niko ne može biti za građane Nikšića veća, živa fudbalska legenda.
Duša od čovjeka, Humčanin, omiljeni komšija, virtouz fudbalske igre, moj prijatelj…
Branko Baja Samatović – fudbaler.
Radojica Bogi Stanković
