Hladni februar 1958. godine…
Jesenice, u Sloveniji, i velika Jugoslavija…
I tako, samo šest mjeseci, a onda ga donesoše u Nikšić…
I vrlo rano proputova preko te velike zemlje kao nagovještaj budućeg…
Naravno, ko nije udisao lipe Onogošta, šetao glavnom gradskom ulicom, ne može ni znati šta je u tom vremenu odrastanja značilo oblačiti farmerice sa umetkom, čija je širina nogavice na dnu bila 35cm, a čuvena nikšićka zima, pa kad se od kiše i snježnje bljuzgavice skvasi i dovati, imaš osjećaj da su te angažovali za ulogu Limenka u Alisi iz zemlje čuda…
A, osmijeh ti ne silazi sa lica, baš kao Limenku…
Joj, i još onako, vas visoko ponosan, skupiš hrabrosti i priđeš đevojci koja ti je ,,načela“ oči i pitaš: “Oprosti, da ti nešto kažem…”
Ha,ha…
Kako je to, iz ovog ugla, bilo iskreno i zavodljivo…
Mnogo bi bilo ljepše da je i danas tako…
Sa pratiljom si pretežno išao u bioskop na neki srceparajući film i u međuvremenu se pomalo i pomazio, ali na projekciju filmova Brus Lija išlo se da se poslije ispred kina, pokaže hrabrost i nađe razlog za tuču. Ha,ha… baš čudesno i nezamislivo – valjda, utisak filma.
Iz tog vremena moj prijatelj Zoran Mićanović vrijeme tinejdžerskog doba veže za grupu “Nazareth” i zajednički klub” Razamanaz”, (po velikom hitu istoimenog benda), i grupu “Indeksi”, koja u nekim pjesmama sudbonosno obilježava mladalačku avanturističnost i spoznaju novog…
Guliverski mijenja 17 gradova ali srce vuče kući… A niđe ljepše nego svojoj. U Nikšiću.
I ljubav prema kičici…
Moj prijatelj sebe pronalazi u likovnoj umjetnosti, ali od umjetnosti se teško živi, te dopunjuje svoj budžet, a, đe bi nego u “Željezari”, moćnoj i omladinski raširenoj….
A, kad se jednom ,,zaraziš“ , nema više…
Umjetnost ima opravdanje ako postane udžbenik života i kao što Boško Raičević reče povodom posljednje Zoranove izložbe – da je on jedini likovni hroničar grada…
I, eto opravdanja…
Kao što su Černiševski i Dobroljubov u Rusiji postavili temelje estetike realizma, tako moj umjetnik u društvu supruge Snežane i svoje najveće ljubavi kćerke Milice, (ime po Zoranovoj majci), realno realizuje svoju ljubav prema gradu u kom živi…
Porijeklom iz Pive, jednim dijelom, i drugim iz Gacka, iz Hercegovine, Zoran temeljno izrasta u nikšićki brend.
Stogodišnji drugar, Zoran Mićanović, suprug, tata – tajo, likovnjak i ram za ljubav.
Radojica Stanković Bogi