Rodi se, 1959. godine, Neko ko me učio svemu lijepom, i ko mi mnogo fali, pogotovo sad…
Amerika zemlja daleka…
Moj brat, moja uzdanica u volji i nevolji, moj Zoran…
Iste godine u starom gradskom dijelu Nikšića, donesoše iz bolnice dugajliju Branka Babovića.
Dobrog kao brat.
Da li je od Popovića i Babovića naslijedio brkove, to ne znam, ali mu dobro pristoje i otkrivaju urođeni šarm.
Bio sam mali kad sam gledao predstavu: “Isailo, ja sam tata – tata, ja sam Isailo” Radisava Jevrića i sjajnu Banjovu rolu…
Baš sam bio mali…
Gledao sam i “Oriđinale” i “U ime naroda”…
Nikšić, Podgorica, Priština, Narodno pozorište – Beograd…
Supruga – koleginica, majka i dva sina, dva Apolona.
“Dobrodošli na crnogorski festival monodrame za đecu”, reče Branko, van konferense pred prepunom salom u Sarajevu, 2009. godine, a mi učesnici, igrom slučaja, svi Crnogorci ili porijeklom ili državom iz koje dolazimo… I Marinko i Ratko i Nenad i Žarko i Zdravko i Jole i on i ja…
Većina…
Štigljav stoji pored rijeke i nema šanse da ga lipljen ili pastrmka ne ugleda, ali voli i vadi…
Vjerovali ili ne?
Brodić na Dunavu, istu priču priča… Sa različitim vrstama riba…
Eh, kako nam bijaše lijep onaj mesni narezak između Goražda i Rogatice!
Moj prijatelj, trenutno, zašarafljuje svoje neprospavane noći i sprema se da doleti do Nikšića, Berana, do Crne Gore…
Idemo, još brže i dalje, Branko Baboviću!
I tako…
Prvi, s početka priče, školovani policajac – vrlo kratko, a sada sjajni kuvar, a drugi glumac i najpoznatiji policajac…
Oba – medenog srca.
Radojica Stanković Bogi