Kad se postaje muškarac svuda je neki ritual, poseban običaj. Tice mu ga znale ko je to, kad i zašto smišljao.
U Bijelom Polju je i to svedeno na pravu mjeru, ko što je i sve ostalo. U muškarce se broji onaj ko prepliva Sinjavac.
A posle je sve drugačije.
Bijaše bjelopoljska čaršija te šeset i neke dobila prve televizore. One lampaše, crno-bijele, što se udaraju kad počne da igra slika, ili ekran zasniježi. Tek ih je nekoliko, tri – četiri, a jedan od njih u zbornici Gimnazije.
Lakše je bilo dobiti kartu za novogodišnji koncert bečke filharmonije nego mjesto u nekoj od kuća u kojoj ima televizija.
Za zbornicu da ne pričamo. Službeno mjesto. Samo za osoblje Gimnazije.
E , neđe tada, u tom vremenu, bi boks meč za prvaka svijeta – Klej protiv Frejzera.
Sjetila se daljnja rodbina i kumovi onih što imaju televiziju pa najavili da dođu na babine. Doduše, dijete je poodraslo, ali ne smeta, vele nikad se okasniti neće. Ili da čestitaju snahu. Nije bitno što je odavno dovedena i rodila dvoje-troje đece. Trista marifetluka da se uvati pozicija za svjetski bokserski događaj.
U svom tom tuvijanu i snalaženju dogodi se i prvi radio prenos.
Zbornica od Gimnazije je visoko prizemlje. Nema šanse da se s nogu gleda kroz prozor. Te Vešo Čović i Buro Nedović izdokonaše šta će. Buro se leđima okrenu uza zid, skrsti prste da sastavi šake, a Vešo stavi nogu, te ga on podiže iznad sebe. Taman na prozor. Počeo meč, a Vešo viri u televizor i prenosi. Kad se završi runda – zamjena. Spiker druge runde je Buro. I tako do kraja meča. Kako je ko izdržavo da drži komentatora. Bolji je bio prenos no na Radio Luksemburg.
A u kućama đe je televizija, više ih je bilo no na svadbe i sahrane. Finansijska pogibija za domaćina. Ono, ko ga je ćero da kupuje televiziju.
Nedugo potom dogodiše se Sandžačke igre. To je bila olimpijada za Titovu tromeđu. Takmičilo se tu u svemu i svačemu – od razmišljanja u dalj do kriketa. A posebna priča je bio fudbal. Značajnije je bilo biti prvak u fudbalu na Sandžačkim igrama no na Svjetskom prvenstvu. Kakva Njemačka i Brazil kad nadbiješ Tutin i Senicu. Kad su iza magovi fudbala iz Boljanine i Oluja, to jes Holuja. Grančareva i Godijeva. I Gornjeg i Donjeg. Od oba sela.
I, brale, Bijelo Polje uđe u finale. Protiv domaćina Priboja.
Oni srećni upališe fiće, pezejce i motokultivatore te u dum za Priboj. To se ne propušta.
Ostali, šta će. Kući. Daleko do Priboja i pješke i na konja.
Ali nije bila ondašnja bjelopoljska vlas ko današnja. Nije bila šminka no akcija. Te neko iz vlasti veli:
“De da se spašava narod što ostade kućama”.
Kako?
Da ih voze u Priboj na utakmicu nema se sa čim, mnogo ih je.
I pade nekome na pamet. Preteže mu glava na mali mozak.
Prije toga sa minareta gradske džamije bijaše sišao mujezin. Umjesto njega veliki zvučnici. Pa sa mikrofona poziv na namaz čuo se do Kanja i Muslića.
Uz fudbalere su po svakom kijametu i na svakom terenu Krsto Redžić i Rade Đuranović. Te vlas njima javi da telefonom prenose utakmicu. Prvo poluvrijeme Krsto, a drugo Rade.
Počela utakmica. Krsto na vezi. Pozvo džamijski telefon, te vlas telefon u mikrofon. I sa minareta, sa zvučnika, kreće direktan prenos. Oko džamije stotine i stotine ljudi. Krcata Gornja mahala.
Ko je igro tada za Bijelo Polje više nije ni bitno. Ostalo je za priču generacijama. Igrali su svi koji su tada bili i svi oni što su se poslije ovjenčali fudbalskom slavom. Tako to biva kada nastaje legenda. A to je bila legenda. Istorija. Bajka.
“I majstorska odbrana Faika Muzurovića. Uvati je živu. Iz punog voleja”, grmi sa Radio Minareta. “Faik dodaje loptu bratu Fuku, Fuko do Moma Dulovića, a on pronalazi jednog od braće Kljajevića. Kreće napad na belopoljski način”.
Kljajo je bio i čovjek i igračina. Al imao detalj. Tad se nisu nosili šortsevi ko danas. Bili su mnogo kraći i imali uložak te je zamjenjivao gaće. A uložak ko uložak, nešto pomalo, otheklano, ne znači ništa. A Kljajo bijaše obdaren. Ko Gruban Malić. Ili Božo Kitonjica. Pa kad se zalaufa za loptom desilo se par puta da mu ponos ispadne. U punom trku. E onda kreće priča koju niko nije uspio da dešifruje. Čuveni dribling, a onda šut. To ni Garinča nije uspio. Kljajo, u punom trku, dok vraća vršnjaka u šorts lijevom rukom, desnu baca iza bubrega, i tog trenutka taj magični pokret tijelom nijedan protivnički bek nije uspio da shvati, razumije, predvidi. A onda slijedi nebeski šut.
“Odlična ekipa Priboja uzvraća napad”, odjekuje sa Radio Minareta. “Šut u raklje. Al ne da Faik. Parada iz snova. Faik dodaje Milom Radoviću, on jednom od braće Načića, ovaj do Brana Kneževića, lopta je na polovini Priboja, dobar dribling Radonje Zekovića na desnoj strani, on pronalazi Gaja Rakilinog koji vuče po lijevoj strani terena i nišanskom spravom, snajperom, na drugoj strani nalazi Kljaja. Kljajo daje for daleko ispred sebe, u punom je trku, zalaufo se do iznemoglosti… Opet ispade Kljaju! Al’ uđe, bate, golmanu! Goooooooooooooooooooooo…”
Ludilo u Gornjoj mahali.
Kod Radio Minareta.
Odliježe do beskrajnog plavog neba nad bjelopoljskom kasabom.
Krste se i klanjaju.
Ljube se i plaču.
Bijelo Polje – Priboj 2:1.
Onda su matori otišli u kafane da se ubiju ko zvečke.
A klinci – da preplivaju Sinjavac.
Istorija radija.
I to direktnog prenosa.
Šeset i neke.
Danas Radio Bijelo Polje, sa sve tehnikom i podrškom vlasti, ima svoj slogan – “Prvi smo počeli i dalje smo prvi”.
E budalaštine.
Od istorije do gramatike.
I logike.
Mirko Rakočević
