Foto: banjaluka.com
Prije mnogo godina jedna učiteljica zamolila je svoj razred da napiše sastav sa temom prava veličina.
Među učenicima nalazila se jedna devojčica iz siromašne i neobrazovane porodice.
Učiteljica nije očekivala od nje neki izuzetan sastav. Međutim, ono što je djevojčica napisala tako je duboko uticalo na nju da je odlučila da ovaj napis pošalje novinama.
Predmet je izazvao neuobičajeno zanimanje. Novine iz cijele zemlje prenijele su sve što je djevojčica napisala. Njeno ime ljudi su već zaboravili, niko ga se više ne sjeća, ali ono što je napisala još uvijek zvuči istinito. Evo jednog izvoda:
„Čovek ne može dostići pravu veličinu ako se muči za nju. Možete je steći kada je ne tražite. Lijepo je imati dobru odjeću. Ona vam umnogome olakšava da pristojno djelujete, ali znak prave veličine ostvarene u vašem životu pokazaće se onda kada tako djelujete iako odjeća nije tako dobra kako bi to trebalo da bude. Roditelji moje mame dok je još bila djevojčica, imali su jednu ptičicu koju su zvali Bil. Jednog dana ptičica je slomila nogu. Mislili su da je treba ubiti, ali sljedećeg jutra našli su je kako pjeva oslonjena na svoju nepovrijeđenu nogu. To je prava veličina. Jedna žena oprala je rublje u kome je bilo mnogo velikih komada i objesila ga na uže. Uže se prekinulo i rublje je palo u prašinu, ali ona nije izgovorila nijednu riječ. Ponovo je sve oprala ali ovoga puta rublje je prostrla po čitavoj travi tako da nije moglo da padne.Te noći neki pas prljavim nogama pretrčao je preko njega. Kada je vidjela šta se dogodilo, ona je sela i kazala: „Zar nije smiješno što ništa nije obišao“ To je prava veličina, ali samo oni koji su prali ovako veliko rublje mogu da je prepoznaju.“
Izvor: dajesenaznanje.weebly.com
