Foto: larry5154.files.wordpress.com
Čovjek, star 92 godine, omalen, ponosnog držanja, dobro obučen i uredno obrijan, koji ustaje svako jutro u osam, uredno počešljane kose, seli se danas u starački dom.
Njegova 70-godišnja supruga je nedavno umrla i zato mora i on seliti.
Nakon strpljivog čekanja od nekoliko sati, osmjehnu se prijateljski, kad mu saopštiše da je njegova soba pripremljena.
Dok se u svojim kolicima lagano kreće prema liftu, opisujem mu malu sobu sa platnom ispred prozora, koje predstavlja zavjesu.
“To je veoma lijepo”, kaže on entuzijazmom osmogodišnjeg dječaka, kome su upravo poklonili štene.
“Gospodine Winst, pa još niste ni vidjeli sobu.”
“To nema nikakve veze”, veli on.
“Sreća je nešto, što biraš unaprijed.
Da li je moja soba lijepa, ne zavisi od namještaja ili dekoracije. To zavisi ponajprije od toga kako ja zapažam stvari.”
“Ja sam u svojoj glavi već odlučio da je moja soba lijepa. To je odluka, koju donosim svaki dan kad se probudim.”
“Ja sam biram hoću li ostati cijeli dan u krevetu i brojati dijelove tijela, s kojima imam problema, ili ću ustati i zahvaliti nebu za one dijelove, koji me još uvijek služe.”
“Svaki dan je poklon za sebe i dokle god mogu otvoriti oči, upirem svoj pogled u novi dan i sjećam se sretnih momenata iz svog života.”
“Starost je kao račun u banci, uzimaš sa njega onoliko koliko ti je potrebno.”
“Dakle, moj savjet ti je da na svoj račun sreće stavljaš što više možeš.”
“Hvala ti na saradnji i prilogu na mom računu.”
Izvor: sveti-juraj.org
