Foto: shirahime.ch
Sjećam se, bilo je prohladno. Veče tiho, a mati pored vrata od smederevca plete mi džemper. Te noći sam imao ekskluzivno pravo da spavam u dnevnoj sobi, pošto se druge nijesu grijale.
Bio sam djak. Nekako sam se upisao u srednju školu u Bar. Više sam provodio kod kuće nego u školi. Malo svadje sa roditeljima, ali uvijek sam smislio dobar izgovor da ne budem u Baru, već na ulici u rodnom gradu.
Majka je bila prijeka. Nije trpjela moja filozofiranja bez objašnjenja. Sad konačno shvatam to nepovjerenje, naravno kada sam postao roditelj. Kako sam rastao i gledao majku, činilo mi se da je sve u pravu. Kako me život nosi, baca sa obale na obalu, sve sam više siguran u to. Rijetko tiha, odgajala je nas šestoro. Komunikacije nije bilo sa njom. Da li ti je muka, ne osjećaš se najbolje, svi ti izgovori da se izvadiš od posla kod nje nisu prolazili. Moralo je da se radi. Mada danas da je pitate ona bi rekla da ja ništa, nikad nijesam radio. Ko će znati!?
Nije umjela da pomazi, da pomiluje. Nikada nijesam čuo riječi koje su bile umilne, praćene makar kratkim milovanjem po glavi.
“Nije me život mazio, pa ja sad ne umijem da mazim”, tako se branila kad bi je mi, djeca, zadirkivali kako je moguće da nas nikad ne pomazi i ne potepa nam.
Al’ što je pravila doručak, to nijedna majka nije umjela. Pričale su mi starije sestre da je i njima pravila takve doručke. Nije bilo para svaki dan za doručak u školi, pa je majka pribjegavala svojim pekarskim izumima. Pravila je perece, djevreke, kifle sa sirom… U osnovnoj školi sam na odmoru bio glavna faca. Svi su se tiskali oko mene da vide šta mi je mati spremila za doručak tog jutra. Čak ni ja nisam znao dok ne dodje vrijeme velikog odmora. Ona napravi, ispeče, spakuje i stavi u tašnu, tako da i meni izgleda kao velika misterija, šta li mi je to jutros spremila. Tada bi mi zavezala, (mada sam nosio mokasine), pertle na cipelama, stavila tašnu na ledja i ispratila me u školu. Sad se ne sjećam da li smo se tada uz poljubac rastajali!? Majka je, ako sam ja išao u školu u sedam sati, morala da se probudi u četiri da bi sve bilo spremno. Kako je to uspijevala tolike godine ni sad mi nije jasno.
No, vratimo se smederevcu i džemperu.
Nešto je spremala po kući, kad odjednom mi predloži i pita hoću li jedan džemper da mi isplete. Ja sam imao od prošle godine, koji je isto ona oplela, ali što ne bi. Moram vam reći da su svi ti džemperi bili predivni, predivni. Ona završi to što je radila po kući, postavi mene i ocu da jedemo i baci se na posao. Nećete vjerovati -bila je nedjelja negdje oko 3 sata posle podne. Pokazala mi je pletivo i mustru. Pletivo je bilo ofarbano u dvije boje, a mustru je našla u nekim novinama, specijalno čuvanim za mene. Kafena boja je dobijena farbanjem u orahovu koru. Druga je boja od ljuske crnog luka. Sve u svemu obje su mi se jako svidjele.
Uzela je igle i pletenje je počelo. Ona je zacrtala da završi džemper sinu. Ja sam ujutru prvim vozom išao za Bar!? Nijesam joj davao šanse, al’ baš da vidimo. Plela je i ponekad, kad bi spale, brzim pokretom ruke, namještala naočare na nosu. Posle večere sam se pozdravio sa ocem, a ona mi je rekla da spavam u dnevnoj sobi. Raspremio sam krevet i zaspao kao klada. Kad sam se probudio vidio sam je kako opet namješta naočare i kako je platno, što je plela već postalo nešto što se može nazvati džemperom. Soba je bila topla. I odjednom sam shvatio da svijetlo ne gori. Kako je plela!? Opet sam spustio pogled ka njoj. Silueta moje majke se vidjela kod šporeta. Pogrbljena, sjedjela je i samo su ruke radile svoj posao. Svijetlo je izlazilo iz šporeta. Zamislite, zamislite. Nije htjela da me svjetlost od upaljene sijalice budi pa je otvorila vrate od smederevca i plela na tu svjetlost. Dugo sam plakao te noći, sve dok me opet san nije oborio.
Ujutro me probudila, naravno sa kafom. Doručak spremljen. Džemper se sušio ispred šporeta na dvijema stolicama. Doručkovao sam, spremio se za put i obukao džemper. Bilo je to još jedno remek djelo. Još jedno remek djelo njenih ruku. Bio je divan. Zahvaljivao sam se majci ljubeći je. Ona me požurivala da ne zakasnim na voz.
Voz je bio prazan. Sjeo sam do prozora. Džemper je bio malkice vlažan oko kragne. Voz je krenuo i ja sam počeo da plačem. Mislio sam – mati ja ti to nikad vratiti neću. I nisam!
Tih dana u domu su svi pričali o mom džemperu. Na gradskom trgu Topolica neke žene su me pitale za mustru. Neke su na mojim ledjima, dok sam stajao mirno crtale šaru, da bi oplele isti. Crtale ali nijesu mogle isplesti isti.
To je bio džemper iz snova.
Farban u dvije boje, u orahovinu i lukovinu.
Rekordno brzo opleten.
I to pri svijetlu od smederevca.
