Foto: glaszapadnesrbije.rs
SINU VUKU
Prvi jutarnji zrak proljećnog sunca pomilova šumu. Samo su sitne ptice, najavljivačice novog dana, cvrkutale u krošnjama grana.
Sluti na još jedan sunčan proljećni dan.
Odjednom – tajac. Zamrije sve. I ptice i šuma.
Muk.
Tišina od koje se diže kosa na glavi. Tišina koja ubija.
A onda planu…
Jedan, a zatim stakato pucnjeva.
U siparu planine, u podnožju, satjerali, pritisli lovci mečku i meče.
Sa svih strana.
Pucaju.
Ona – uzdrhtala, stisnuta u očaj i beznađe.
Zvižduk metka blizu nje vrati je u stvarnost.
Satjerana je u zamku, u ništa, u samu sebe.
Prijeteći, diže se na zadnje noge i riknu. Odjeknu planina.
Lovcima na tren zastade dah. Misli o pucnju, o smrti, preseliše se u mozak sa druge strane.
Strane žrtve.
Dovoljno dugo da se ona strmoglavi niz sipar u provaliju.
Nemoćno, meče zacvili.
Za majkom, za sisom, za životom.
Samo se sklupča. Leže. Primiri se.
U istom trenu osjeti toplinu u lijevoj šapi, pored samih usta, zatim bol, nesnosnu bol koja prodire do srca.
Topla crvenocrna tečnost poteče iz šape. Ono obliznu šapu i gustu tečnost, osjeti slatkast ukus u ustima, kao iz majčine utrobe.
Odnekud ispod, iz sigurnosti šume, polumraka, kao iz utrobe zemlje,
užasan,stravičan rik zapara vazduh.
Sledi se Mitru krv u žilama.
Puška odjednom postade teška,kao planina. Kao savjest koja navire, odnukud iz dubine duše u mozak, Umalo ne povrati.Zamagli mu pred očima.
Drhtavom rukom uze pištaljku, privezanu oko vrata i dunu u nju što može jače.
Prestanak lova. Oglasi.
Zvuk pištaljke je odjekivao planinom.
Doprije do mečke.
Srce joj skoro stalo, ne diše. Samo praznina u očima, crvenim od tuge. Promumla muklo.
Kreja pobježe sa smrče iznad nje.
Ona hoće da bar mislima dopre do vrha sipara, da čuje zov mladunčeta, barem slabašan glas ili znak da još uvijek diše.
Uzalud.
Ne smije više gore. Zna da je čeka smrt.
Skrivena ispod izvala, bukve i dvije smrče, samo je gledala lijevo i desno, čekala i strijepila.
Jedan za drugim, na odstojanju desetak metara naiđoše dva džipa šumskim putem, prekrivena blatom.
Mitar je sjedio na sjedištu do vozača.Zamišljen, pogleda uprtog kroz prašnjav prozor .
Gdje li smo samo pogriješili? Imali smo je. Satjerali u zamku iz koje nema izlaza. Onaj krvolok, uljez Beljo, zašto je pucao u meče? Je li preživjelo?
Nikada više, ni u ludilu sa njim u šumu, ni u lov, ni među ljude.
Poskakujući šumskim putem džip je jurcao niz brdo. Odjednom, kao da ga udari grana kroz prozor, trže se i poskoči ko oparen. Na tren u vidokrug mu uleti glava ogromnog medvjeda.
Zastade mu dah. Htjede da vikne.
Glasa niotkud.
Protrlja oči. Čini mu se kao da je osjetio topli dah medvjeda na obrazu. Naježi se od pomisli, zadrhta.
Možda mi se pričinilo, pomisli.
Baci još jedan pogled kroz zamućeno staklo, a onda othuknu.
„Šta je“, sa podrugljivim podsmijehom upita Pero, prateći krivudav put i držeći čvrsto volan. Da te ne ujede šta, ili ne viđe medvjedicu?
Sa zadnjeg sjedišta, Savo i Beljo prasnuše u grohotan smjeh. Pri tom se Savi ukaza prazna vilica sa samo dva očnjaka, nalik onima u poskoka koji zine. Beljino zarazno kikotanje čule su i ptice kraj puta i poletješe u strahu sa grana. Sve je oko njih mirisalo na sivilo, na smrt. Samo je on, Mitar, imao nešto duše.
„Ma neee, promuca otegnuto i obrisa znoj sa čela. Samo sam se zamislio nešto, pa eto…“
Nije htio da kaže. Ili mu se možda samo pričinilo, možda je počeo da halucinira.
Sigurno zna samo jedno, da se pokajao što je pošao sa ovim „ubicama“. Naprosto ga zabolje u grudima.
Osjeti da je napravio grešku posle koje bi mogao da se kaje. Sjeti se malog Uroša, sina, koji je ostao u selu, nestrpljivo čekajući da mu tata donese govance od zeca, kao što je obećao.
U sebi, da ne čuju ostali, poče da se moli.
„Gospode Bože moj, oprosti meni grešniku, za ono što danas zgriješih.
Lov je ubijanje, ubijanje je i spavanje, sve je ubijanje, jer na kraju svi dođemo do toga. Do onog trena kad nema više ništa ispred nas… sem puta u beskonačnost. Taj put zavisi od nas samih…
Obrisa hladan znoj sa čela i zažmuri, zadubi se u molitvu
Mečka samo na tren , na časak zastade. Taj dio sekunde, taj treptaj oka, spasi je sigurne smrti. I nju i njeno mladunče.
Očima, mutnim od tuge, samo isprati džipove i teret u njima, koji je odnosio smrt u civilizaciju. U mozak joj se urezaše obrisi ljudskih glava… zauvijek.
Minuše pored nje, na samo metar ili dva, u nekoliko sekundi dugih kao vječnost.
Kada se utiša buka motora. Kada ptice počeše veselu pjesmu u granama, ohrabri se i kroči iz sigurnosti skrovišta. Uzbuna u mozgu najavi da nešto nije u redu,nešto ne valja.
Sada, oslobođena straha gonilaca, osjeti kako joj nešto zateže lijevu zadnju nogu, tik iznad ogromne šape. Osvrnu se, ugleda veliku krvavu mrlju, osjeti bol. Sve do sada imala je samo jedan nagon. Kako preživjeti? Sad se sve vraća u normalu, sem bola u nozi. Ranjena je, osjeća i te kako. Ali meče? Mora gore, kako zna, mora. Samo se sklupča, oliza ranu,učini joj se kako je lakše. Ili je to samo privid.
Stušti se, koliko snaga dozvoljava, uz klizav sipar.
U vrhu sipara, kao na kraju puta, jer dalje i nema, još uvijek sklupčano ležalo je meče potmulo cvileći. Ponekad lizne ranu na nozi, iz koje je sve manje tekla crvena tečnost.
Nije više imalo snage da liže, bilo je sve gladnije, umornije, slabije.
Pokuša ustati. Samo na tren. Onda sve zaigra oko njega. Kroči ranjenom nogom – u ponor.
Kao čupava lopta kotrljao se niz sipar, jednom, dvaput… Kovitlac . Tupo udari u nešto tvrdo. Osjeti užasan bol u predjelu rebara i stomaka, kovitlac prestade. Samo je još magla navučena na oči, ne vidi. Hoće šapom da odagna privid ali ne ide, kao vezane, šape ne slušaju. Tu su, a nisu. Pokušavajući da se izvuče, sve se više zabijao u raklju između dvije smreke. Odustade, jer nema snage i svakim pokretom biva je sve manje. Kao da zna, primiri se.
Opusti.
Zaigra pred očima spirala sa bezbroj šara , u sred nje staza, krivuda nekud u dubinu.
Vidi u daljini zelene proplanke, prošarane bistrim potocima i …majka na obali jednog, klima glavom. Kao da mu govori:
„Dolazi. Gladan si.“
Srećno, mumlajući potrča, a nekako stalno u mjestu, nikako naprijed.
Kakva je to toplina i vlaga po obrazima, njušci, očima, ranjenoj nozi? Prepade se.
Trznu.
Probudi.
Bol u rebrima i svuda po tijelu nesnosan. Malo podiže glavu.
Nad njim, kao ogroman oblak ili planina stoji majka. Liže ga, vraća u život.
Htjede da zamumla, ali samo tužno zacvili, kao da reče – dobro je.
Polako i nježno, kao što to samo majke znaju, ona ga izgura njuškom iz raklje smreka.
Bezbolno ga uhvati moćnim čeljustima za dlaku i kožu iznad vrata, krenu niz sipar… Pažljivo…
Spašen je…za sada.
Ispred Mitrove kuće Pero zaustavi džip. Teatralno poče da pritiska papučicu gasa i moćna mašina zabrunda.
BBRRRRRRMMM…BBBBRRRROOOAAAMMM…
„Prekini!“, dreknu Mitar bijesan ko ris…
„Šta ti je?“, preplašeno upita Pero.
„Nije mi ništa, samo nemoj pred kućom larmati skalamerijom jer i nećeš više. Dosta mi je svega, i tebe i ostalih i puške i lova“, u dahu izgovori, nabaci ruksak na leđa i krenu put vrata, pogrbljen, nekako više nego što je inače bio.
Uz tresak vrata o zid istrča Uroš pred oca i veselo upita:
„Jesi mi, tata, donio govance od zeca?“
Mitar se savi, poljubi mališana u nemirnu kuštravu kosu.
„Nisam, drago dijete. Donio sam ti nešto drugo.“
Uroš ga samo pogleda, čudno, odozdo.
„Donio sam ti jednu priču, iz planine, koju sam našao u vrhu sipara. Priču o tom koliko malo treba da odemo u vječnost, koliko malo treba da budemo ljudi ili neljudi.“
Kroz nju ćeš saznati sve što treba i ne treba o životu…
Pričaćeš je i ti svojoj djeci, jer nema kraja…
Autor: Gavrilo Mile Princip
