Spomenik Ismetu Hadžiosmanoviću i Venceslavu Ivanjšiću podignut na mjestu pogibije
Kad su četnički dželati banuli na vrata, Ismet Hadžiosmanović nije molio za život već da mu dopuste da dovrši domaćinu započeto sedlo…
Kad su se siročad Ismeta i Bisere Hadžiosmanović, Hasan i Mujo, poslije Drugog svjetskog rata skrasili u Mojkovcu kod ujaka Aljka Alijagića, oba su završili mehaničarski zanat i prešli da žive i rade u Pljevljima.
„Tu smo se Mujo i ja sreli i zavoljeli“, kazuje dalje Emira Hadžiosmanović. „Vezalo nas, valjda, i to što sam i ja kao i on bila siroče. Otac mi Hajro Ćinara i jedna mi tetka poginuli u Pljevljima 1943. godine od bombardovanja, pa poslije moja majka Pemba podizala sestru mi Sabahetu (bila udata za pisca i poznatog pljevaljskog kulturnog poslenika Uzeira Bećovića, prim.B.S) i mene, a onda i još troje siročadi od zaove iz Čajniča.
Mujo 1963. godine nekako dobi posao u Mostaru pa smo se onda preselili i oboje zaposlili i nastanili ovdje. Dobili smo sinove Medina – Bobana i Nermina i ćerku Biseru – dali joj ime po babi, Mujovoj i Hasanovoj majci, da je spomenemo jer je, svi to kažu u Pljevljima, bila dobra i čestita žena. Boban mi se oženio, dobio dvije ćerke, ali ga onda, evo je taman prošlo petnaest godina, bolest pokosi. Od Nermina takođe imam dvoje unučadi, dočekala sam i praunuče. Udata mi je i ćerka, i od nje imam dvije unuke. Eto, lijepo potomstvo samo da mi je Boban poživio, a i Mujo, vala, ode prerano, ne dade mu se, umrije dvije godine poslije Bobana.“
„Djever Hasan je ostao u Pljevljima“, kazuje dalje Emira „zaposlio se kao vozač i ostao tu do kraja radnog vijeka. Sa suprugom Sabrijom dobio sinove Ismeta, dao mu ime po djedu, i Derviša i ćerku Ismiru. Ismet je došao kod nas u Mostar i upisao vojnu školu. Otišlo mu to od ruke, završio poslije i vazduhoplovnu akademiju i postao pilot Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva. Onda postao i instruktor na `migovima` i dogurao do čina kapetana prve klase. Bio je na službi u Bihaću. Oženio se i sa suprugom Hasnijom dobio tri ćerke – Sabriju, Mairu i Mirnu.
Centar Pljevalja danas
A onda tragedija: poginuo je 12. januara 1989. godine iznad sela Jasenica kod Bosanske Krupe, srušio se avion i stradao i on i pilot – pitomac kojeg je obučavao, Slovenac Venceslav Ivanjšić. Ismet je tada imao samo trideset i četiri godine, a taj Slovenac nesrećni tek dvadeset i sedmu. Ismet je sahranjen na groblju Ravni u Pljevljima, a lijep spomenik je Armija podigla i na mjestu pogibije i kako čujem i danas se čuva (ćerke pilota Ismeta Hadžiosmanovića stasale u čestite i visokoobrazovane ljude, Sabrina je ljekar, specijalista neuropsijatar, Maira ekonomista, a Mirna je završila studije stranih jezika na Filozofskom fakultetu u Nikšiću i sada živi u Holandiji, napomena B.S).“
„Četiri godine pošto mu je poginuo sin“, nastavlja Emira Hadžiosmanović malu `sagu` o potomstvu sedlara Ismeta „umrije i djever Hasan, a nepune dvije godine poslije i supruga mu Sabrija. Oni su u međuvrevenu već bili preselili u Titograd, odnosno današnju Podgoricu, gdje su i kuću napravili i gdje im sada žive ćerka Ismira i drugi sin Derviš. Ismiri je muž umro i nije imala poroda, a Derviš je bio poznati fudbaler i, pored ostalog, veoma uspješno igrao za podgoričku `Budućnost` i nikšićku `Sutjesku`. Ima i on troje krasne djece…“
Emira Hadžiosmanović kaže da su se njen muž Mujo i djever Hasan dugo raspitivali i pokušavali doznati kod koga je njihov otac radio to posljednje sedlo, gdje je tačno ubijen i gdje je zakopan, ali im nikad nije pošlo za rukom da to utvrde.
Sudbina se, eto, ipak postarala da ne bude kako su zlotvori zaumili. Vrijeme nije zamelo priču o dobroćudnom sedlaru zlatnih ruku i njegovoj „čudnoj igri“ za još koji trenutak života i neobičnoj predsmrtnoj osveti dželatima. I što je najvažnije: ostao za njim široki trag potomstva, buket veoma uspješnih i časnih ljudi…
Budo Simonović
K R A J
