Božo Vučinić – nastavio tradiciju predaka
„Ja sam zbog lova mnogo toga u životu propustio. Dok su moji drugovi šetali i provodili se, ja sam se bavio lovom. Oni su učili, studirali, pravili karijere, a ja sam `studirao` po albanskim planinama, po Prokletijama, Komovima, Mokroj planini, Čakoru, Rugovskoj klisuri, Đurakovcu, Šari, po kanjonima i planinama širom Crne Gore i Srbije, po šumama i pustarama, po vučjim potocima, bijelim vodama i crnim izvorima… i ne kajem se, još jedan život bih potrošio tako“, kaže Božo Vučinić.
„Jer, dok su oni učili i sticali znanja, mnogi sticali i materijalna bogatstva, ja sam lovio i meračio, sticao prijatelje, bogatstvo kakvo, recimo, ni moj sin sigurno neće moći nikada da stekne jer su sada nastupila druga i drugačija vremena i odnosi. Ja sam imao jednu bratsku družinu koja je jednom dušom disala, gdje je svako od nas mislio o svima ostalima. Bilo je to bratsko druženje, bratska riječ, bratska čaša, bratski zalogaj – sve. I potpuno sam siguran: pravo drugarstvo, prijateljstvo, kumstvo, pobratimstvo – sve to se ne može nigdje steći kao u lovu.
Božo Vučinić u svom lovačkom muzeju
Evo, hoću samo da spomenem pokojnog Radonju Ivanovića – neće se, nadam se, živi ljutiti što ih ne spominjem. Poznati profesor fizičkog vaspitanja, vrstan sportista, fudbaler, trener – omladinska ekipa podgoričkog `Koma` nosi njegovo ime – bio je takođe veliki zaljubljenik u lov i imao sve osobine vrhunskog lovca. Bio je devet godina stariji od mene, a svejedno, kad mu se rodio sin jedinac mene je zvao da ga krstim.
Nažalost, u lovu je i glavu izgubio, i to mi je bio jedan od najtežih trenutaka u životu. Desilo se to 1989. godine. Bio je već kraj sezone. Njih sedam-osam je tog dana krenulo u lov – ja zbog nečeg nijesam mogao. Otišli su na planinu Mokru – to je nekih osam kilometara od Veruše. Popeli su se na šumoviti vrh Vranina glava, naizgled bezopasno mjesto. Kako je gdjegdje još bilo snijega i zemlja još smrzla i mokra, on se na jednoj strmini nekako okliznuo i naglavačke poletio u ambis… Uzalud su njegovi drugovi brzo dotrčali i pokušali da mu pomognu, udar u jedno stablo i povrede kičme bile su smrtonosne…
U lovu, pogotovu na terenima na kojima sam ja vazda lovio, nijesu rijetke situacije i iskušenja kad čovjeku, suočenom sa opasnostima i smrću, za tren kroz glavu proleti cio život. I meni se to ne jednom dešavalo. Čovjek se malo opusti i krene na rizik pa se nađe u bezizlaznoj situaciji. Tada je najvažnije sačuvati prisebnost i ne paničiti – to je jedina šansa da se čovjek izbavi…“
Božo Vučinić među trofejima (1990. godine) na kraju berićetne lovne sezone koju su imali
Medvjed
„Prije desetak godina, Duško i ja uhvatimo u kanjonu Male rijeke meče, bilo manje od tri kila u njemu. Podigli smo ga lako, jeo je sve što mu daš. Postao atrakcija za cijelo naselje. Dolazili iz nekoliko cirkusa i zooloških vrtova da im ga prodam, nijesu pitali za cijenu. Jedan iz Bara mi nudio dvije najskupocjenije puške, najposlije i jedan dobar polovni `mersedes` pride, ali džaba – nijesam dao. Poklonio sam ga onda Vukoti Mugoši, mom prijatelju, takođe lovcu, iz zetskog sela Vukovci. On ga je držao dvije godine, naravno u sigurnom kavezu. Tada je imao dvije ćerkice, a kad mu je žena ponovo zatrudnila, on dođe kod mene i veli da mu je neko kazao da ne valja držati medvjeda kad je u kući trudna žena, i mi odlučimo da ga pustimo. Dovedemo veterinara, uspavamo ga i nekako utovarimo u jedan kombi – bilo u njemu više od 150 kila – i odvezemo i pustimo u Turjak pod Komove. Pošto je bilo ljeto, sigurno se brzo i lako navikao na divljinu. Tri-četiri mjeseca kasnije, baš na dan otvaranja lova, zove me Vukota i javlja da je dobio blizance – dva sina.“
Budo Simonović
(Sjutra: TO OPET NE BIH PREŽIVIO)
