Božo Vučinić – nastavio tradiciju predaka
Pored klasičnog lova, moji preci od kojih sam naslijedio lovačku strast i tradiciju, zapinjali su i kljuse za lisice, zečeve, kune i drugo“, kazuje Božo Vučinić. „Ko bi, recimo, u to vrijeme ulovio kunicu to je bilo pravo malo bogatstvo, jer se za njenu kožu mogao kupiti vo, a naročito je na cijeni bila takozvana kuna zlatka, koje ima dosta u sjevernijim krajevima Crne Gore.
Na drugoj strani su na Morači postavljali vrše, specijalne korpe za ribolov, opletene od pruća. Vrše su postavljane uveče a dizane u rasvit i onda se sa ulovom, skobaljom i pastrmkom, žurilo na podgoričku pijacu, gdje su uzimali lijepe pare, jer je moračka riba bila na cijeni.
Ja sam prvog zeca ulovio kad mi je bilo možda ni deset godina. Bilo tada dosta zečeva, jer nije bilo ni mnogo lovaca ni ovoliko pasa lutalica, lisica i drugog zvjerinja koje ih tamani. Otac je često i noću izlazio na motoru niz polje i prema svijetlu lovio zečeve. Jedne noći je povezao i mene da mu držim pušku dok vozi. Kad smo u jednoj djetelini pored puta ugledali zeca, otac je zaustavio motor, okrenuo svijetlo i meni rekao da probam da ga ja ubijem. Tek kad se zec zakoprcao smrtno pogođen, ja sam shvatio da sam potegao oba oroza na pušci, odnosno ispalio oba metka iz dvocijevke…
Milisav, Predo i Vesko Ivanović, Vesko Šuković i Božo Vučinić (prvi zdesna)
Ja sam od tada potpuno i definitivno bio opsjednut lovom, a kad mi je – tada mi je bilo tek četrnaest godina – u saobraćajnom udesu poginuo otac (bio je sanitet i po terenu se kretao na motoru, pa ga jedan udario kolima kod Sat-kule, tu u centru Podgorice), ja sam ga naslijedio i sa njegovim prijateljima i drugovima počeo da idem u lov i sve više uviđam kakva je to strast i zaraza, kako to zaokupi čovjeka i postane mu najvažnija stvar u životu.
Već tada, poučen iskustvom i moga oca i njegovih drugova iz lova, koje sam kasnije bolje upoznao, zakleo sam se da ću baciti pušku i odreći se te svoje velike ljubavi kad prvi put osjetim i shvatim da sam u lov krenuo zbog kila mesa, da mi je to motiv. I kako je vrijeme odmicalo, sve do dana današnjeg, nijesam odložio pušku, sve više sam uviđao koliko sam u pravu i sve tvrđe se držao tog zavjeta, a mislim da sam takav stav, takvo shvatanje lova, ulio i mom sinu…“
Božo Vučinić smatra da je ljepota lova u traganju, u nadmudrivanju sa zvjerkom, u otkrivanju njenih ćudi i navika:
„Teško je ili ja ne mogu i ne umijem da dočaram zadovoljstvo koje lovac osjeća i dok se priprema za lov, jer nije u pitanju samo uzeti pušku i krenuti. Zavisno od toga u kakav lov krećeš, na nisku ili visoku divljač, biraš pušku, biraš municiju, biraš kerove i, naravno, teren na kojem ćeš loviti. A da bi lov bio uspješan i bezbjedan, da bi pričinio pravi ugođaj i potpuno zadovoljstvo, sve mora biti precizno isplanirano i do detalja analizirano i utvrđeno, šta sve taj lov zahtijeva i konačno, kakve sve opasnosti to krije. Dogovor se potom mora strogo poštovati, a onda ni rezultat ne može izostati“, tvrdi Božo Vučinić.
Vučica
„Izuzimajući srnu, gotovo da nema divljači koju nijesam podizao i pripitomljavao, čak i neke ptice. Jednu vučicu je uhvatio moj prijatelj Budo Bulatović prilikom jedne hajke na vukove u podnožju Žijeva pa je meni dao da je podignem. Nijesmo ipak mogli dugo izdržati jer je cijelo dvorište zaudaralo od nje, pa sam je poklonio eto odnedavno nažalost pokojnom Vuku Bojoviću, odnosno Zoološkom vrtu u Beogradu i koliko znam do skoro je bila živa.“
Jarac Tiki
„U albanskim Prokletijama sam jednom uhvatio tek rođeno jare divokoze. Mjesecima smo ga ja i moja porodica hranili na cuclu kao bebu. Dali smo mu ime Tiki i to je bila prava atrakcija u kući. Bilo je muško, držao sam ga četiri godine, a onda je u vrijeme parenja, postao veoma agresivan, jednom me čak rogom ozbiljno povrijedio u ruku, pa smo ga morali smaći.“
Budo Simonović
(Sjutra: TRAGEDIJA RADONjE IVANOVIĆA)
