Božo Vučinić – nastavio tradiciju predaka
Ja ne znam, a ne vjerujem ni da ima na ovim prostorima čovjeka, lovca, čija je noga kročila tamo gdje je on stigao. Pamte ga sve crnogorske šume i planine, svi kanjoni i gudure od Skadarskog jezera i Prokletija preko Čakora i Rugovske klisure do Šarplanine, na jednoj, pa do Brotnjika, Maganika, Prekornice, Vojnika i Durmitora na drugoj strani. Ne vjerujem da u kanjonima Cijevne, Male rijeke, Morače, Mrtvice, Komarnice, Tare… ima jedne stope na koju je ikada kročila ljudska noga, da tu nije stigao i on, a siguran sam da su ga tragovi divljači i lovačka strast često dovodili i do mnogih mjesta na koja niko nikad nije ni došao prije njega.
Ovako je Boža Vučinića, Pipera iz podgoričkog naselja Stara Zlatica, jednog od najstarijih i najuspješnijih crnogorskih lovaca, opisao Predrag – Peđa Petrović, njegov prijatelj i takođe strastven lovac.
„Samo onaj ko je pravi lovac, ko zna šta je lov, ko je osjetio čari i ljepotu tog sporta, zna kakva je to strast i zadovoljstvo kojem se ne može odoljeti“, veli Božo Vučinić, koščati, dobroćudni i nenametljivi čovjek, momački krepak i vitalan iako je dobrano zagazio u sedmu deceniju života, a govori odmjereno i tiho kao da je na `čeki` ili kao da se boji da će, progovori li glasnije, poplašiti jato jarebica. „Što se mene tiče, za lov znam otkad znam za sebe, a ljubav prema lovu mi je usadio moj pokojni otac Labud, takođe vrstan lovac, koji me od malih nogu naučio šta je lovačko oružje i kako se njime barata. I danas poslije gotovo šezdeset godina pamtim moju sreću i zadovoljstvo kad bi mi otac po povratku iz lova dao da mu očistim i podmažem pušku…
Grupa starih predratnih lovaca sa nasljednicima, februara 1978. godine (Božo Vučinić -pozadi)
Lov je, inače, velika tradicija moje porodice, koju sam ja naslijedio i prenio i na sina, a nadam se da će i moj unuk biti strastven lovac. Sve je počelo od moga pradjeda Božine. On je živio tamo na desnoj obali Morače, u Gornjim Rogamima, u doba knjaza, odnosno kralja Nikole i on je prvi nabavio lovačku pušku u našoj kući. Bila to i tada velika procedura, morao tražiti odobrenje lično preko knjaza da bi mogao kupiti pušku. Kad je dobio ćitap, morao je da skupi silno blago, prodao svu stoku, i posljednju kravu, i ostavio familiju da mu gladuje, samo da bi kupio `štuc` – tako su se tada zvale te tako skupe lovnice. Kažu, godinu – dvije dana su mu poslije rođaci, komšije i prijatelji izdržavali porodicu da ne skapa od gladi, ali se Božina, svejedno, nije odrekao ni lova ni puške.
Tradiciju su poslije nastavili i moj djed Veljko i moj otac Labud i svi oni su živjeli i držali familije zahvaljujući prihodima od lova, a naročito od ribolova.“
Jednim metkom tri zeca
„Ovo, naravno, ne bih pričao da nema još živih svjedoka. Bijaše nekako kraj ljeta. Otac sjedi tu ispred kuće pod jednom murvom sa komšijama, pokojnim Miloradom Toškovićem i Tomislavom Stanićem. Ja u suton bukvalno obijem vrata od plakara, ukradem očevu pušku, iskočim kroz prozor na stražnjoj strani i odem preko polja da tražim zeca. Sakrijem se u jedan žbun divljeg šipka i čekam. Ne potraja, eto dva, igraju se, bilo vrijeme parenja. Za trenutak ih poplaši jedan mačak, ali se ubrzo opet pojaviše. Sačekam da priđu na domet puške, opalim i kako su bili jedan uz drugoga jednim metkom oba ubijem. Izađem iz zaklona da ih pokupim, kad desetak, petnaest metara dalje vidim da se koprca i treći zec – našao se na pravcu sačme, ja ga nijesam ni vidio. Znao sam da me čekaju žestoke batine od oca zato što sam bez pitanja uzeo pušku, ali nijesam žalio. Razminulo se ipak bez batina kad je vidio ulov. Po jednog zeca je dao komšijama, a mene je čak i pohvalio kad je vidio da sam sačuvao čauru od `potrošenog` metka jer su čaure tada bile skupe i lovci su uglavnom sami pravili municiju pa je ista čaura korištena više puta.“
Budo Simonović
(Sjutra: LjEPOTA JE U TRAGANjU ZA ZVJERKOM)
