Danko Vasović četvrt vijeka tragao za istinom o Kurtu Valdhajmu
Budimir Lončar je, kako piše u strogo povjerljivom zapisniku sa zatvorenog sastanka u kabinetu tadašnjeg zamjenika saveznog sekretara za inostrane poslove, posvećenog „slučaju Valdhajm“ na kraju izdiktirao i zadatke koje je državni vrh naložio Ministarstvu inostranih poslova, vezano za ovu aferu, koja je, očigledno izdignuta na najviši mogući nivo. Lončar je naložio:
– da se „izradi informacija“ za predsjedništva republika i pokrajina „u kojoj naglasak treba da bude na političkoj ocjeni ‘slučaja Valdhajm’ “(naglasio B.S);
– da se za potrebe članova Predsjedništva obradi sva raspoloživa dokumentacija o Valdhajmu, kako ona koja je Jugoslavija svojevremeno predala odgovarajućoj komisiji Ujedinjenih nacija, tako i ona dobijena iz Vašingtona, a naročito je važno hitno prevesti svu raspoloživu građu sa njemačkog jezika. Pri tom se insistira da se posebna pažnja posveti „ustanovljavanju činjenica gdje se Valdhajm direktno pojavljivao kao izvršilac zločina i gdje kao naredbodavac, a gdje je bila njegova uloga kao pripadnika štaba njemačkih jedinica“;
– naglašeno je takođe da je potrebno pripremiti novu izjavu Saveznog sekretarijata za inostrane poslove u kojoj bi se pošlo „od svih poznatih i već objavljenih činjenica sa odgovarajućim kvalifikacijama, sa ciljem da se činjenica da je Jugoslavija tužila Valdhajma kao ratnog zločinca ne dovede u pitanje, a ujedno da odgovor zašto nakon upućivanja dokumentacije OUN 1948. godine nije nastavljen postupak protiv Valdhajma. Pritom se može koristiti, naravno ukoliko se na osnovu cjelovite obrade raspoložive dokumentacije ne ustanovi suprotno, i činjenica da je 1962. godine donijet Zakon o amnestiji (naglasio B.S). U zavisnosti od procjene i daljeg razvoja, naša eventualna izjava može poslužiti da se Valdhajm ‘dotuče’ , ali na način koji neće izazvati negativne posljedice i reakcije austrijskog javnog mnjenja (naglasio B.S).“
Budimir Lončar – kakvu li je ulogu on odigrao u spasavanju Kurta Valdhajma
U ovoj kalkulantskoj priči koja zaudara na dvoličnost i, najblaže rečeno, prikriveno priželjkivanje da se u aferi dogodi obrt i Valdhajm preživi ili u, u najgorem slučaju, da za njegov pad ne budu zaslužni Jugoslavija i oni koji su je u tom trenutku vodili i predstavljali, vrhunac ipak predstavlja jedan od poslednjih zaključaka iz ovog strogo povjerljivog akta – onaj koji podrazumijeva i uprezanje novinara, odnosno glasila u ovu politikantsku igru:
„Kao alternativu eventualnoj izjavi SSIP – nalaže Predsjedništvo SFRJ, a prenosi Budimir Lončar – treba pripremiti komentar Tanjuga, pri čemu treba angažirati sposobnog pisca teksta, a ujedno i povjerljivog (čitaj: poslušnog, prim.B.S) koji će se pridržavati dogovora ukoliko se odlučimo da komentar ne objavimo“ (naglasio B.S).
„A da je moja sumnja o umiješanosti Budimira Lončara i kompletnog državnog vrha u aferu spasavanja Valdhajma opravdana, posredno mi je tada potvrdio i Crnogorac Svetozar Durutović – Duro, jedan od tadašnjih visokih saveznih fukcionera zaduženih za oblast informisanja“, kaže Danko Vasović. „On me jednog dana, kad se moja knjiga o Valdhajmu konačno pojavila, pozvao na ručak i onako drugarski, zemljački, zamolio da ne pravim nikakvu promociju knjige i ne talasam više oko toga. I njemu je očigledno bilo jasno koliko sam u pravu, odnosno koliko je providna igra državnih organa – dokle, do koga sežu njeni korijeni pa je na taj način želio da me smiri i preduprijedi pucanje bruke i razgolićivanje ove afere.
Faksimil prve strane strogo povjerljive zabilješke sa sastanka kod B. Lončara
A pritisci na mene su, inače, naročito intenzivirani kad se saznalo da pripremam i knjigu o Valdhajmu. I dok sam ja, na jednoj strani, prikupljao i veoma oprezno selektovao dokumentaciju, koja je sve ubjedljivije govorila o nacističkoj prošlosti austrijskog predsjednika, odnosno kuburio oko toga ko će knjigu objaviti, na drugoj strani sam sve češće dobijao „dobronamjerne“, anonimne telefonske poruke da se okanim toga, a onda su počele čak i otvorene prijetnje. Uslijedile su i nekolike „posjete“ osoba koje su se direktno iz Beča zaputile u Beograd da me upozore da knjigu nesmijem objaviti, da se afera Valdhajm mene direktno ne tiče, tim više što sam ja sportski novinar.
Opsjedali su me i strani novinari, interesovalo se više izdavačkih kuća iz Pariza i Londona, bilo i laskavih ponuda pojedinih svjetskih agencija za radno angažovanje, ali je sve to kod mene budilo dodatni oprez i pojačavalo odgovornost prema činjenicama i dokumentima do kojih sam dolazio.
Beogradska „Mladost“ se odvažila i ponudila mi da objavi moju knjigu. Ja sam poslednju tačku u rukopis stavio 20. oktobra 1987. jer je ugovorom bilo precizirano da se knjiga pojavi do kraja te godine. Norveško izdanje moje knjige se pojavilo iz štampe mjesec dana kasnije, a tadašnji glavni urednik „Mladosti“ Bratislav – Braco Grubačić je stalno, iz meni tada nerazumljivih razloga, odugovlačio sa objavljivanjem moje knjige na srpskom, dotle da sam ja sve ozbiljnije počeo da sumnjam da jedno upozorenje Vlada Dedijera nije bilo prazna priča.
Neko je htio da zanemari žrtve ustaško-njemačkih pokolja na Kozari
Naime, nakon prve sumnje, koju je kod mene podgrijao Simon Vizental, da sam ja u mreži, pod debelom prismotrom službe državne bezbjednosti i ko zna kojih sve sila koje su upregnute da zaustave objelodanjivanje istine o Valdhajmu, kasnije mi je, u eri pripreme, odnosno pri završetku rukopisa knjige, i Dedijer dodatno otvorio oči:
`Tvoja knjiga`, rekao mi je tom prilikom `nikada neće vidjeti bijela dana i ti i ne slutiš pod kakvom si obavještajnom kontrolom i pažnjom jer je Kurt Valdhajm par ekselans sovjetski agent, suvo, dvadesetčetvorokaratno obavještajno zlato sovjetske agenture…`
Tek tada mi, zaista, više ništa nije bilo jasno. Zanijemio sam od čuda i nisam mogao da vjerujem šta mi čovjek priča. Mislio sam jednostavno: starac prolupao, priča gluposti, ima paranoju, ili je posenilio pa mu se priviđaju stvari koje zdravom umu ni u snu ne mogu doći (Dedijer mi je ovo, pamtim dobro, ispričao u svom stanu u Kopitarovoj Gradini negdje krajem 1986. godine jer smo tada nekoliko dana proveli zajedno).
Kad je potom vidio da je đavo odnio šalu, da se sve zaista urotilo protiv mene, da se objavljivanje moje knjige bezrazložno odlaže, Vlado Dedijer je napisao pismo lično Slobodanu Miloševiću. Obratio mu se kao glavni čovjek za genocid u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti i predsjednik Raselovog suda i tražio od njega da interveniše da se objavi moja knjiga.“
Mrakovica – spomenik žrtvama njemačko-ustaške ofanzive na Kozari
Kolendićevo upozorenje
„Sem što mi je bez dvoumljenja, potvrdio da je Kurt Valdhajm glavni čovjek KGB-a za ovaj dio Balkana, Anton Kolendić mi je takođe kazao – sjećam se, bilo je to 1987. godine i sjedjeli smo na ručku u restoranu „Bosna“ u Beogradu – da sam neprekidno pod prismotrom i da je vrlo moguće da će pokušati i da me uklone, odnosno likvidiraju. Rekao mi je takođe da je Valdhajmov glavni zaštitnik tada čelni čovjek u državi Lazar Mojsov. Pri tom me podsjetio da je Mojsov bio jugoslovenski ambasador u Beču u vrijeme kad je austrijski šef diplomatije bio Kurt Valdhajm, a onda kad je Valdhajm zasjeo na stolicu generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Mojsov je izabran za predsjedavajućeg Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. A da sve bude do kraja sumnjivo ili u najmanju ruku čudno, Valdhajm i za šefa svog kabineta u Ujedinjenim nacijama postavlja našeg čovjeka – Rudija Štajnduhara!“
Budo Simonović
( Sjutra: ZAPRIJETILI SU MU DA DJECU NEĆE VIDJETI )
