Danko Vasović četvrt vijeka tragao za istinom o Kurtu Valdhajmu
Po tome što je Kurt Valdhajm u Pljevljima kontaktirao samo sa visokim italijanskim oficirima i bez kucanja ulazio kod komandanta divizije „Pusteria“, koja je u to vrijeme bila tu stacionirana, po tome što je bio smješten u kući uglednog trgovca Nika Rabrenovića, jednoj od najljepših u to vrijeme u gradu pod Ljubišnjom (Rabrenoviće su, inače, prethodno preselili u prizemlje i pomoćne prostorije da bi cio sprat okomotili za zagonetnog nacističkog poručnika), moglo se, kazivali su mi svojevremeno Pljevljaci, zaključiti da se radi o krupnoj zvjerci, gestapovcu ili oficiru sa specijalnim zadatkom i posebnim ovlašćenjima.
„Ja sam neposredno prije njegovog dolaska u Pljevlja pušten iz italijanskog zatvora“, sjećao se prije četvrt vijeka Rizah Katana, tada sedamdesetosmogodišnji ugledni Pljevljak. „Poručnika Valdhajma smo zapazili čim je stigao u Pljevlja, jer je u to doba bio jedini njemački oficir ovdje. Iako je to bilo veoma rizično, potajno sam pratio kud se kreće i nastojao da saznam što više o njemu. Najčešće je odlazio direktno kod komandanta italijanske divizije generala Đovanija Espozita. Družio se i sa predsjednikom italijanskog prijekog vojnog suda, odvratnim i uvijek namrštenim pukovnikom Pjetrom Kastanjelom i komandantom karabinjera Danijelom Vičencom i civilnim komesarom Karlom Povesom, a posebno sa ozloglašenim majorom, komandantom artiljerije, Alfonsom Ričijem…“
U krivičnoj prijavi okružnom tužiocu u Bijelom Polju, koju je protiv Kurta Valdhajma zbog navodnih ratnih zločina svojevremeno podnio beogradski advokat Borivoje Borović, kao jedini neposredni svjedok predložen je Milojica Dojčinović iz Priboja, koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata živio u kući trgovca Nika Rabrenovića u Pljevljima, gdje je 1942. godine bio smješten Valdhajm sa pratnjom.
Poručnik Kurt Valdhajm (desno) nije, kako je tvrdio, bio samo prevodilac za vrijeme rata
Dojčinović je rano ostao siroče, a onda se kao bliski rođak supruge trgovca Rabrenovića preselio i jedno vrijeme živio u njihovoj kući. Krajem osamdesetih godina sam ga našao u Priboju, ali ovaj, tada sedamdesetdvogodišnji penzioner, nije zbog nečeg želio da govori za novine i prisjeća se tih ratnih dana i Valdhajmovog boravka u Pljevljima i u kući Rabrenovića. Sva nastojanja da od njega izvučem bilo šta što bi tu priču potkrijepilo i upotpunilo ostala su uzaludna – ostao je dosljedan zavjeri ćutanja kao da se još plašio i živio u uvjerenju da ga može dosegnuti zlovolja koščatog i uvijek mrgodnog naciste, kojem su se svi sklanjali s puta i izbjegavali susrete s njim.
Svi ostali, pak, koji se živo sjećaju Valdhajma iz Pljevalja, prije svih Mile Dragašević i Rizah Katana, tvrde da su nakon njegovog dolaska u Pljevlja Italijani postali mnogo okrutniji i nemilosrdniji nego što su bili do tada i to je još u to vrijeme tumačeno kao „zasluga“ ovog esesovskog oficira. Pored ostalog, za nepuna dva mjeseca te 1942. godine – u vrijeme dok je Valdhajm bio u Pljevljima – u ovom gradu i okolini pogubljen je 71 talac. Pri tom se posebno pamti strijeljanje 32 Pljevljaka izvršeno 4. maja 1942. godine na zloglasnom gubilištu Senjak.
Opšte je uvjerenje Pljevljaka da Italijani, uprkos porazima i gubicima koje su trpjeli u borbama sa partizanima, nikada ne bi preduzeli jednu tako nemilosrdnu odmazdu i masovno pogubljenje da nije bilo pritiska moćnog izaslanika vrhovne njemačke komande, viđenog, inače, dan-dva ranije u blizini zloglasne „ravne kasarne“ pretvorene u zatvor, iz kojeg su taoci izvođeni na gubilište.
General Aleksandar fon Ler
Branko Knežević, jedan od rijetkih preživjelih talaca, tvrdio je svojevremeno da su logoraši kroz žice primijetili njemačkog oficira u blizini i zapamtili ga po karakterističnom izgledu, a njegovu pojavu su odmah protumačili kao rđav znak – da se neko veliko zlo priprema:
„Tog 4. maja 1942. godine osvanuo je vedar i sunčan dan, ali kad su taoci povedeni na gubilište stuštila se strahovita oluja sa munjama i gromovima, kao da se i sama priroda bunila zbog bezumnog čina nad nevinim i nedužnim ljudima“, prisjećao se svojevremeno Mile Dragašavić. „To ipak nije omelo dželate…“
A upravo zbog epizode iz Pljevalja, zbog krvave pljevaljske mrlje u Valdhajmovoj biografiji, američki predsjednik Ronald Regan, je 1987. godine potpisao dekret i zabranio mu ulazak u Ameriku. Ta zabrana će ostati na snazi do kraja Valdhajmovog života i on zaista nikada više, čak ni za šestogodišnjeg mandata predsjednika Austrije, nije kročio na tlo SAD.
Naime, američko ministarstvo pravde, odjelenje za specijalne istrage, koje se bavilo Valdhajmovom nacističkom prošlošću, precizno je utvrdilo da je on učesnik u detaljno objašnjenom i dokazanom ratnom zločinu, koji se desio u Pljevljima. On je, kako je nesumnjivo dokazano, bio jedini njemački oficir pri štabu italijanske divizije „Pusteria“ stacionirane u Pljevljima i upravo u to vrijeme su izvršena masovna strijeljanja i odmazde po strogim direktivama i naređenjima njemačke vrhovne komande armijske grupe „E“ koje je prenosio poručnik Valdhajm.
Kao dokaz, dovoljno je pročitati naredbu komandanta Vermahta za jugoistok, izdatu 19. marta 1942. godine, u kojoj, pored ostalog, izričito piše: „U principu, zarobljene odmetnike treba objesiti ili ubiti. Ako su korišteni za obaveštajne ciljeve, to može odložiti njihovu egzekuciju…“ I dalje: „Trupe moraju biti izvježbane da primijene maksimalnu oštrinu. Što se primijene teže i okrutnije mjere odmazde od početka, manje će biti potrebe za njima kasnije. Bez sentimentalnosti! Bolje je da 50 osumnjičenih bude likvidirano nego da jedan njemački vojnik izgubi život…“
„Valdhajm je“, nastavlja Danko Vasović „u Pljevlja došao iz Grčke, iz Soluna, očito po specijalnom zadatku i sa visokim ovlašćenjima, pošto su Njemci bili nezadovoljni kako se Italijani bore i odnose prema stanovništvu na okupiranoj teritoriji. Direktna posljedica toga je bila smrt – strijeljanje 71 osobe.
Potvrda da je Valdhajm dobio visoko ustaško odličje
Na drugoj strani, u tom periodu su sa tog prostora, sa prostora Sandžaka, stotine ljudi deportovane u koncentracione logore i na prisilni rad, a po međunarodnim konvencijama i to je bio ratni zločin.
Slučajem Valdhajm u SAD se, inače, bavio Patrik Trenor, jedan od najboljih američkih istoričara – istraživača, zajedno sa šefom kancelarije za specijalne istrage Nikolom Šerom. Oni su Valdhajma smatrali direktno odgovornim i za sve ono što se događalo na Kozari, ali taj period njegove ratne biografije nije tada bio još detaljno istražen i razjašnjen pa mu je kao glavni grijeh i dovoljan razlog za zabranu ulaska u SAD uzeto samo ono što se desilo u Pljevljima…“
Žrtve sa Senjaka
Na Senjaku u Pljevljima su tog dana skončali Aljković Salko, Bojović Milosav, Vuković Jovan, Despotović Simo, Ivanović Radosav, Jakić Jezdimir, Jegdić Sava sa sinom Vojislavom, Ječmenica Drago, Jović Petar, Knežević Milika, Knežević Mihailo, Knežević Živko, Kovaljski Ivan sa sinom Ljubomirom, Lalović Neđo, Matović Miloš, Marićević Nikola, Mijović Blažo, Mirković Drago, Pavićević Vojin, Popović Radomir, Purić Miloš, Radovanović Mitar, Stjepanović Ilija, Tošić Lazar, Tošić Nikola, Tošić Neđeljko, Taušanović Veselin, Todorović Mile, Ćaćić Milan i Šćepanović Milisav.
Budo Simonović
(Sjutra: USTAŠKO ODLIČJE ZA ZLOČINE NA KOZARI )
