Danko Vasović četvrt vijeka traga za istinom o Kurtu Valdhajmu
Istoričar Radoje Pajović je u vrijeme razbuktavanja afere Valdhajm, najprije razjasnio da se na spornoj fotografiji pored njega (drugi s lijeva) ne nalazi nikakav „italijanski oficir Eskola Romanjoli“, kako je to tvrdio „Njujork Tajms“, već poznati italijanski general Erkole Ronkalja, u to vrijeme komandant 14. armijskog korpusa, koji je na toj dužnosti, nedjelju dana ranije, 14. maja 1943. godine, zamijenio generala Luiđija Menstatija.
(General Ronkalja je, inače, komandovao trupama u Crnoj Gori do kapitulacije Italije u jesen 1943. godine, a u sastavu 14. armijskog korpusa su bile divizije „Ferara“ sa sjedištem u Nikšiću, „Venecija“ sa sjedištem u Beranama, „Taurineze“ sa sjedištem u Pljevljima i „Emilija“ sa sjedištem u Boki Kotorskoj. Divizije „Ferara“ i „Taurineze“ su se naročito „istakle“ zlodjelima u Petoj ofanzivi. Poslije kapitulacije Italije, Ronkalja je zameo trag i ni do danas nije razjašnjeno kako je uspio da se izvuče iz Crne Gore i gdje je, kad i kako završio.)
Svoju tvrdnju da je sporna fotografija Kurta Valdhajma u uniformi nacističkog oficira ipak snimljena u Podgorici, dr Radoje Pajović je temeljio prvenstveno na jednom dokumentu – izvještaju komande italijanskih trupa o sastanku komandanta italijanskog 14. korpusa i predstavnika komande njemačkih trupa u Hrvatskoj, koji je održan 21. maja 1943. godine, dakle dan prije nego što je fotografija snimljena, a povod je bila upravo operacija „Švarc“, odnosno pripreme za takozvanu Petu neprijateljsku ofanzivu. Tom sastanku su, kako stoji u sačuvanom dokumentu, pored već spomenutog generala Ronkalje, prisustvovali i njemački pukovnik Pfafenrot, načelnik štaba nemačkih trupa u Hrvatskoj (bile su, inače, pod komandom generala Litersa, glavnokomandajućeg u operaciji „Švarc“), i pukovnik Testa, pomoćnik načelnika štaba Šestog italijanskog armijskog korpusa.
Istoričar dr Radoje Pajović
U izvještaju sa tog sastanka, u poglavlju pod naslovom „Oficir za vezu“, piše „da će se pukovnik Maholc ( Hans Herbert Maholc, treći s lijeva na spornoj fotografiji), sjutra (dakle 22. maja) prebaciti u Podgoricu sa radio–aparatom pomoću kojeg će se moći staviti u vezu sa Sarajevom.“
„Pukovnik Pfafenrot će – stoji dalje u tom izveštaju – zatražiti od generala Litersa, a na zahtev komande trupa Crne Gore, da uputi u Podgoricu jednog oficira iz svoje komande (naglasio B.S.), kako bi se postigla veća saglasnost između glavne komande Hrvatske i komande trupa Crne Gore“.
Ako je fotografija zaista snimljena 22. maja 1943. godine na aerodromu u Podgorici, a po ovoj najavi pukovnika Maholca o dolasku njemačkog oficira za vezu (naglasio B.S), nesumnjivo je da jeste, onda je jedini logičan zaključak da je taj oficir o kojem se u izvještaju govori kao o ispomoći i „većoj saglasnosti“ između njemačke i italijanske komande, niko drugi do Kurt Valdhajm. Doda li se tome da je i sam Valdhajm priznavao da je dobro govorio italijanski jezik i bio čak i prevodilac, logično je da je on zaista učestvovao u operaciji „Švarc“ i djelovao sa područja Crne Gore. Ostaje samo dilema u kakvom svojstvu, odnosno kakvu je ulogu imao – prevodilac i tehničko lice ili, što je s obzirom na čin i dotadašnje zasluge za koje je dobio tako visoka odličja, oficir od zadatka i posebnog povjerenja…
„Valdham i ja smo se rastali kao prijateljski“, sjeća se dalje Danko Vasović „a on mi je na kraju razgovora, očigledno uvjeren da ja nisam tu samo kao novinar i da nisam došao bez znanja državnih službi, rekao i ovo:
`Sada bi bilo dobro kada bi vaša vlada dala jedno kratko i odlučno saopštenje da ja nisam kriv i da oni to potvrđuju. Uostalom, da sam kriv, zar bi me primili vaši zvaničnici nekoliko puta veoma prijateljski? Jedno kratko, oštro saopštenje jugoslovenske vlade da nema ničeg protiv mene u optužbama, bio bi najbolji način da se zatvori cijela stvar…`
Nije, naravno, dopustio da to spomenem u intervjuu, a ja sam mu obećao da ću nadležnima prenijeti njegovu želju.
Moj intervju sa Valdhajmom je objavljen u „Novostima“ od 17. marta 1986. godine, a uveče ga je najavila i jugoslovenska televizija u centralnom dnevniku. Kako je Valdhajm očigledno bio zadovoljan korektnošću sa kojom sam razgovor prenio, to mi je širom otvorilo njegova vrata i ja sam od tada bio takoreći u svakodnevnoj komunikaciji sa ljudima iz njegovog štaba, pa posredno i sa njim.
Nedjelju dana kasnije, tačnije 23. marta, javlja mi se Valdhajmov savjetnik Peter Zacer i kaže da je Svjetski jevrejski kongres saopštio da je, prema nekim dokumentima pronađenim u Vašingtonu, Jugoslavija još 1948. godine optužila Valdhajma za ratni zločin, te da je na osnovu toga napravljen i njegov dosije u Ujedinjenim nacijama, odnosno da je njegovo ime stavljeno na „A“ listu ratnih zločinaca.
Kurt Valdhajm izmedju dvojice nemačkih i italijanskih komandanata uoči Pete neprijateljske ofanzive
Shvatio sam u trenutku da Zacer sumnja u vjerodostojnost tih optužbi iz 1948. i da očekuje od mene da to provjerim. On je čak i otvoreno tražio da jugoslovenska vlada kaže kakva je vrijednost tih dokaza i te liste zločinaca na kojoj se našao Valdhajm, a sve u svijetlu činjenice da je Jugoslavija dva puta podržala njegov izbor za generalnog sekretara Ujedinjenih nacija, te da ga je u nekoliko navrata primao, čak i odlikovao Tito.
Da još više relativizuje tu optužbu, Zacer mi je dodatno prenio i Vajdhajmovu poruku da se odmah poslije rata, odnosno te 1948. godine na listi ratnih zločinaca u Jugoslaviji automatski našao svaki njemački oficir koji je tokom rata makar jedan dan bio na njenom tlu.
Ja sam ipak mislio svoju i reagovao kao novinar. Znajući da sam prvi jugoslovenski novinar koji ima informaciju da je Jugoslavija još 1948. godine tražila izručenje Kurta Valdhajma zbog počinjenih ratnih zločina – što mi je preko svog savjetnika potvrdtio i sam Valdhajm – ja sam brzo sročio četiri šlajfne priče i donio glavnom uredniku Iliji Borovnjaku na sto.
`Mi ovo ne možemo pustiti u novine bez nekog tvrdog dokaza`, rekao je zaprepašćeni Borovnjak i nije pomagalo moje ubjeđivanje da mi je sve javio i potvrdio Peter Zacer, odnosno sam Valdhajm.
U magnovanju sam se onda sjetio Tanjuga i pozvao da provjerim da li su primili neki izvještaj sa konferencije za štampu Svjetskog jevrejskog kongresa iz Njujorka koji je otkrio da je Jugoslavija još 1948. godine proglasila Kurta Valdhajma ratnim zločincem. Potvrđeno mi je da je tu vijest prenio AP, Rojters i AFP, a zašto je Tanjug nije emitovao trebalo je tražiti odgovor od glavnog urednika.
Sve to sam brzo kazao Iliji Borovnjaku, ali je on ostao nepokolebljiv i neumoljiv:
`Moramo da sačekamo, ne možemo tek tako da objavimo, moramo da obavimo neke razgovore, tekst neće propasti…`“
Kurt Valdhajm kao generalni sekretar Ujedinjenih nacija
Prva reakcija
„Prvi put sam o svemu čuo od izvještača `Njujork Tajmsa` koji je prije dvije nedjelje došao u Beč da me vidi. Nemam veze, nisam bio član Hitlerovih SA i SU jedinica, a odlikovanje fašističke hrvatske države bilo je rutinski dodijeljeno i više nemam namjeru da dalje komentarišem tu stvar.“
Bila je ovo prva reakcija Kurta Valdhajma na aferu koju je 4. marta 1986. godine otvorio „Njujork Tajms“.
Trudio se da ne talasa
Na jednom mjestu u svojoj biografiji, govoreći o vremenu provedenom u Ujedinjenim nacijama, Kurt Valdhajm kaže da je najviše brinuo i trudio se da u svojim istupima direktno ne pogodi one kojima ne odgovara stav koji on zastupa. Čini se da je njemu cio život poslije Drugog svjetskog rata, ustvari, protekao u strahu od ratne prošlosti, u nastojanjima „da ne talasa“, da izbjegava bilo kakve bure i kroz život ide tako da slučajno na neki način ne izazove one koji ga ne podržavaju i ne slažu se sa njim – koji bi mogli potegnuti pitanje sakrivenih stranica njegove biografije.
Budo Simonović
(Sjutra: ZLOČINAC IZ DOSIJEA „F – 25572“ )
