Danko Vasović četvrt vijeka traga za istinom o Kurtu Valdhajmu
„Taj moj intervju sa generalom Kadijevićem, objavljen u `Mladosti`“, kazuje dalje Danko Vasović „bio je, naravno, jak adut Tomi Milinoviću koji je jednog jutra na kolegijumu obavijestio urednike da bih ja želio da radim za „Novosti“. Pri tom ih je pitao da li neko od njih ima potrebu za mladim novinarom. Javio se Mihailo Rašić, tada urednik sportske rubrike: neka dođe kod mene, daćemo mu šansu, ali bez ikakvih obaveza – ako zna i vidimo da će od njega biti nešto, ostaće, a u suprotnom, ide kući…
Tako je počela moja novinarska karijera u `Večernjim novostima`.
Ja sam se od početka posvetio sportskom novinarstvu, ali sam uzgred radio i druge stvari. Sjećam se, recimo, kako sam, zahvaljujući velikoj, presudnoj pomoći mog ujaka Dragana Kljakića iz Vojnog muzeja, napravio razgovor sa generalom Markosom. I tada, kao i u nekim drugim sličnim prilikama kasnije, zluradnici iz redakcije su mislili i čak u po glasa i govorkali kako meni, ustvari, tekstove piše otac, a u slučaju mog intervjua sa Markosom sumnja je pala i na Dragana Kljakića.
Te 1986. godine, 7. i 8. marta, u Beogradu se igrao Devis kup i ja sam smatrao da je prirodno i normalno da kao teniser i već iskusni sportski novinar, izvještavam sa tog takmičenja, ali mi u redakciji nisu dozvolili. Vratio se ja uveče kući ljut i nervozan zbog toga, pomišljam i da se batalim novinarstva.
Kako smo otac dok je bio živ, a kasnije i ja, uveče uvijek iz redakcije donosili sva sutrašnja izdanja novina, majka je sve to pomno čitala i već uveče znala šta će se u kojim novinama sutradan pojaviti. Te noći ona mi, onako ljutom i deprimiranom, pokazuje da je „Politika“ prenijela napis iz „Njujotk Tajmsa“, koji sumnjiči Kurta Valdhajma da je bio oficir Vermahta i kao potvrdu objavljuje i fotografiju snimljenu na aerodromu u Podgorici 22. maja 1943. godine, na kojoj je Austrijanac u društvu sa trojicom visokih italijanskih i njemačkih oficira.
Danko Vasović sa Kurtom Valdhajmom u Salzburgu 1986. u vrijeme predsjedničke kampanje
Moja majka odmah preračunala da je to bilo tri nedjelje prije pogibije njenog brata, mog ujaka Slobodana – Šoba Kljakića na Sutjesci i istog časa sve povezala i Valdhajma osumnjičila da je možda i on učestvovao i u toj zloglasnoj njemačkoj operaciji, kod nas poznatoj pod imenom Peta ofanziva.
`Ma, pusti, bre, taj tenis`, veli mi u jednom trenutku majka `šta si zapeo, nije to toliko važno, nego zašto se i ti ne bi malo pozabavio ovim Valdhajmom, to je velika i zanimljiva tema – zašto ne bi njega lično pitao da li je tačno da je on tada bio u Podgorici i da li je učestvovao u ofanzivi na Sutjesci…`
Bio je to početni korak, podstrek da se posvetim i uđem u ovu priču koja traje evo već više od četvrt vijeka.
Četiri dana pošto je `Njujork Tajms` 4. marta 1986. godine objavio priču o Vajdhajmu, ja sam na svoju ruku, mimo znanja glavnog urednika ili bilo koga drugoga iz redakcije `Večernjih novosti`, preko koleginice Kristine Kohl, dugogodišnjeg dopisnika austrijskih glasila iz Beograda, dobio telefon Kurta Valdhajma, odnosno njegovog predizbornog štaba, pošto se u to vrijeme već zahuktavala kampanja za predstojeće predsjedničke izbore na kojima je on bio glavni favorit.
Uporno sam, danima okretao taj broj i pokušavao da dobijem nekoga od ljudi zaduženih za odnose sa štampom. Isplatilo se – konačno sam dobio poruku da 14. marta u jedan sat posle ponoći budem u hotelu „Evropa“ u Inzbruku – tu će te noći doputovati Valdhajm sa saradnicima i tu će me primiti na razgovor.
Očekivao sam da će `Novosti` objeručke prihvatiti da objave razgovor sa glavnim kandidatom za predsjednika Austrije, koji je uz to pod ozbiljnom sumnjom da je bio nacista i da je kao oficir Vermahta tokom Drugog svjetskog rata bio i na tlu Jugoslavije. Tadašnji urednik spoljnopolitičke rubrike Aleksandar – Aca Đukanović je, međutim, na moje veliko iznenađenje, glatko i bez dvoumljenja odbio moj predlog.
Spomenik na Tjentištu
Nijesam se pomirio s tim, zakucao sam i na vrata tadašnjeg glavnog urednika `Novosti` Ilije Borovnjaka, ali se i on nešto snebivao i dvoumio – kao, da sačekamo nekoliko dana. Kazao sam mu da nemam vremena za čekanje, da sam ja već ugovorio razgovor i da sutradan moram da krenem, a ako `Novosti` neće da objave taj intervju, ponudiću ga nekoj drugoj redakciji…
Sutradan me čekao nalog za dvodnevni put u Austriju i 2.000 šilinga, što nije bilo dovoljno ni za hotel. Nisam ipak odustao, krenuo sam na put o svom trošku (sjećam se, kako sam tada na brzu ruku prodao dva svoja skupocjena teniska reketa da bih skrpio novac za put).
Valdhajm je zbog nečeg bio izuzetno predusretljiv i srdačan prema meni. Nakon uvodne, rekao bih kurtoazne priče o predstojećim predsjedničkim izborima i njegovim izgledima ( ja sam ga, naravno, tvrdo uvjeravao da je on već predsjednik, što mu je očigledno laskalo), uslijedila su i nezaobilazna pitanja o aferi koja se razbuktavala. On je najprije izrazio duboku uvrijeđenost i iznenađenje stavom jugoslovenske štampe u toj priči i počeo da pere ruke od svih tvrdnji o njegovoj ratnoj prošlosti.
`A gdje ste bili u vrijeme Sutjeske?`, iznenada sam ga prekinuo pitanjem.
Nije mogao da sakrije iznenađenje i zbunjenost izazvanu tim pitanjem, ali se počeo vaditi na to kao da i ne zna šta je to Sutjeska. Kad ga je jedan od njegovih savjetnika podsjetio da je u pitanju operacija „Švarc“, on se brzo pribrao i energično odgovorio:
`Nemam veze ni sa Sutjeskom, ni sa Kozarom. Kad je bila Kozara, ja sam bio u Arsakliju kod Soluna, a 1943. godine kad je bila Sutjeska, bio sam u Tirani…!`
Po onome što je potpisniku ovih redaka svojevremeno, a povodom objavljivanja poznate fotografije Kurta Valdhajma i ostalih, snimljene na Podgoričkom aerodromu dvadesetak dana prije Sutjeske, ispričao dr Radoje Pajović, crnogorski ekspert za noviju istoriju, posebno za period Drugog svjetskog rata na tlu Crne Gore, ispalo je da je Valdhajma ipak izdalo pamćenje, ili je zbog nečeg želio i po svaku cijenu nastojao da se makar malo udalji od Crne Gore i nekako zamete tragove koje je u njoj ostavio tokom Drugog svjetskog rata, posebno da prikrije svoju ulogu u operaciji „Švarc“ najzloglasnijoj i najkrvavijoj njemačkoj ofanzivi izvedenoj na tlu Jugoslavije.“
Kurt Valdhajm u trenutku izbijanja afere- lukavi Austrijanac sa bezbroj lica
Šobo
Slobodan – Šobo Kljakić, ujak Danka Vasovića, imao je samo sedamnaest godina kad ga je 13. juna 1943. godine pokosio njemački šarac na Sutjesci. Na njega, smrtno ranjenog, prvi je natrčao njegov najbolji drug Braco Brajičić, kasnije poznati novinar „Borbe“, koji je ostavio potresni zapis o tom trenutku, o paklu u kojem su živi zavidjeli mrtvima, u kojem nije bilo vremena za suze i tugu. Kurt Valdhajm je dugo uporno negirao bilo kakvu vezu sa Sutjeskom, sa strašnom operacijom „Švarc“, paklenim njemačkim planom za potpuni slom i uništenje partizanskih jedinica. Plan je propao, ali je cijena bila zastrašujuća: od oko 19.000 partizana, gotovo dvije trećine ih je zauvijek ostalo na Sutjesci. Među njima i 6.000 ranjenika.
Budo Simonović
(Sjutra: ZAGONETNI OFICIR ZA VEZU )
