Kuća Boža Pekovića u Gornjoj Morači ostala je pusta
Kad su svatovi na bijesnim hatovima zamakli put Sinjavine i kad se napolju stišala pjesma i prestalo razdragano podvriskivanje i tradicionalno dozivanje odive koja odlazi u novi dom, eda bi joj se tako, tobož, djeca uvrgla na ujčevinu, Đurđa je ustala i krenula iz kuće. Na pragu se srela sa svekrom Jovanom – Nonom, koji je odmah zapazio sjetu i bljedilo na njenom lijepom licu:
„Kamo ti mali, snašo?“, upitao svekar, a neki led mu počeo stezati srce.
„Spava“, jedva čujno, promuklim i drhtavim glasom izustila Đurđa.
„Kako spava?“, zavapio starac, već siguran da se neko veliko zlo desilo.
„Spava, zaspao zanavijek, nikad nam se više probuditi neće“, kazala kroz suze Đurđa i jecajući sklopila krvave ruke svekru oko vrata.
Starac uletio u kuću, podigao pokrivač sa kolijevke i zalelekao iz svega glasa.
Božo Peković malo prije smrti
Nastao kolež i umjesto maločašnje pjesme i veselja uz Pirlitor se razlegli leleci i kukanje.Neki se odmah počeli laćati oružja i krenuli da sedlaju konje, da idu u potjeru za svatovima i osvete malog Miluna. Kad je to vidjela, Đurđa kleknula pred svekra, skinula maramu i zavila mu je oko nogu:
„Ne daj, ne daj rana ti Milunovih da idu, dosta je danas bilo pogibije i krvi, niko to nije uradio zlaradice, a i šta je bolje od toga, sve da ih pobiju ne mogu nam Miluna vratiti. Krv se krvlju ne pere i krvlju se rane ne liječe…“
Zaprepašćen snahinim riječima i zadivljen njenom snagom i razumom, starac se brzo pribrao i kazao da se Đurđina pita i da svak ima da ostane gdje se zatekao…
Nije više bilo pogovora. Onda su uputili samo jedno momče vješto putevima preko Sinjavine i Semolja da na konju požuri za svatovima i kaže šta se desilo.
Bio je već suton kad su svatovi na umornim i oznojenim konjima prispjeli u Gornju Moraču. Još nijesu bili ni posjedali za sofru, još su odjekivale pjesme i puške dobrodošlice uz litice nebotika i orlosjedina Tali, Pockog vrha, Đeda i Sumora, na jednoj, i Gradišta, Moračkih stolova i Orlovače na drugoj strani, kad je pred kuću Žugića pristigao abernik sa Aluga i od novostečenih prijatelja Simićevića donio crni glas.
Milija Simićević, stariji brat poginulog Miluna
Nastao je ledeni muk. Neizmjernu radost i veselje zamijenila je beskrajna žalost i tuga. Barjaktar je savio barjak i svadba se petvorila u očajanje.
Prvi se pribrao i oglasio prstenski djever Božo Peković:
„Braćo i prijatelji, vi vidite šta vam je činiti, a ja znam šta je moje. Ja sam ispalio taj prokleti metak i u crno zavio i dom naših novih prijatelja Simićevića, ali i svoj i dom moga brata Perute i ja iz ovih stopa idem na Cetinje da mi gospodar odredi šta je moje, da u tamnici ispostim neoprostivi grijeh…“
Đurđa u pjesmi i priči
Podvižnički čin Đurđe Simićević za 130 godina je poprimio obilježja prave legende i u više navrata pretakan u pjesme i priče. Njen unuk Milorad Vemić je bio inicijator i inspirator Mojkovčanki Dari Nedić da sroči deseteračku pjesmu o ovoj tragediji, koju gdjekoji guslar i danas izvija uz strune ovog drevnog instrumenta (Milorad Vemić će tu unekoliko proširenu i dorađenu pjesmu pod naslovom „Durmitorske snahe i odive“ unijeti i u svoju knjigu pod naslovom „Rodu svome“). O tom slučaju piše i Todor Savov Srdanović u knjizi „Legende i predanja Durmitoraca“, kao i Anka Žugić (Đurđa je, inače, bila sestra njenog djeda Đorđija Žugića) u knjizi „Razgrni žar“. Ipak, najljepša i najsveobuhvatnija je priča „Pozlaćene rane“ čiji je autor profesor Danica Vuković (sa Đurđom je bila u istom srodstvu kao i Anka Žugić), a objavljena je 1988. godine u njenoj knjizi „Stihovi i proza“.
Budo Simonović
(Sjutra: DOŠLI SU SA DVIJE KOLIJEVKE )
