Foto: Manastir Podvrh
Donji spratovi starog čardaka u Bistrici bjelopoljskoj bili su sazidani od kamena sa pet redova hrastovih greda koje su služile kao preveze u zidu. Posljednji sprat je bio od debelih hrastovih brvana, a čardak je, naravno, bio pokriven šindrom.
Milisav Đurović, stari bistrički učitelj i najpoznatiji živi usmeni hroničar ovoga kraja, veli da se sve do 1921. godine ne zna ništa sigurno o vlasnicima i „stanarima“ čardaka.
Od tada pa do 1971. godine ( malo potom je i srušen) u njemu su u slozi i ljubavi živjeli Tofil Đalović i Avdo Hasanbegović. Zanimljivo je da je čardak, baš kao i Drugi svjetski rat, preživio i sve ranije ratove i burne zemane u viševjekovnoj istoriji, a pjesnik Junuz Međedović je o njemu napisao i pjesmu „Čardak na brijegu“ u kojoj pored ostalog veli:
„Jedan čardak na dva boja,
Na brijegu rat odstoja.
Ni četnici, ni ustaše,
Požaru ga ne predaše.
Dirnuo ga niko nije,
čuvale ga vjere dvije…“
Ipak, najznačajniji trag prošlosti, svijetli biljeg srpske srednjevjekovne kulture i duhovnosti, nalazi se na sasvim suprotnom kraju bistričke doline, na sjevero-istoku, u malenom zaseoku Mokri Lug na lijevoj obali Bistrice. Nekad je to bila zabit na vratima čuvene Đalovića klisure, besput do kojeg se ni pješke bez rizika nije moglo stići. Nedavno je, međutim, od centra Bistrice do Mokrog Luga probijeno šest kilometara krčanika i sada se i tamo može stići vozilom, pogotovu ako je terensko.
Tu, na mestu zvanom Glavača, nalazi se manastir Podvrh, posvećen svetom Nikoli. O njegovoj ljepoti, bogatstvu i značaju za našu srednjevjekovnu kulturu saznalo se u potpunosti tek prije pola vijeka, zahvaljujući prvenstveno velikom pregaocu i znamenitom istraživaču našeg srednjeg vijeka, dr Aniki Skovran. Ona je šezdesetih godina prošlog vijeka zavirila i u ovu svetinju i svijetu otkrila i obznanila neviđenu i do tada gotovo potpuno nepoznatu ljepotu i duhovno, kulturno blago.
Manastir je podignut na osami, podalje od sela, na samom ulazu u Đalovića klisuru, na jednoj zaravni nad ponorom u kojem, stotinak metara niže, huči vječito zapjenjena, uzljućena i bijesna Bistrica. Izdaleka gledano, odozgo sa brda Turava, koje se uzdiže iznad sela, ili sa suprotne obale Bistrice, iz sela Mojstir, sa svojim daščanim krovom više liči na kakvu staru, crvotočnu galiju koju je neki moćni talas Bistice neke olujne i gradobitne noći izbacio i ostavio na toj hridini, ili starovremensku brvnaru, nego na bogomolju.
Pod tim krovom se, međutim, već više od četiri vijeka krije mali manastir, sazidan po svim duhovnim i teološkim principima, neslućena ljepota živopisa i ikonopisa, riznica na kojoj može pozavidjeti cio taj daleki, blještavi svijet, uljuljkan u svom prolaznom materijalnom bogatstvu i neprolaznoj pustoši i duhovnom siromaštvu.
Ova bogomolja iza božjih leđa predstavlja jednu od, ako ne najvažnijih a ono sigurno najinteresantnijih i najzagonetnijih karika u velikom lancu srednjevjekovnih, nemanjićkih crkava i manastira u limskoj dolini. Iz natpisa na zidu iznad vrata doznajemo da je crkvu 1606. godine, za doba arhiepiskopa Jovana, „sazidao iguman Kiril sa duhovnikom Danilom, popom Poznanom i bratijom i ktitorima,“ te da je zaslugom istih crkva šest-sedam godina kasnije i živopisana.
Budo Simonović
(Sjutra: BOGOMOLjA IZA BOŽJIH LEĐA)
