„Nas dvojica, Šanta Panta i Radojica Stanković, smo ko dva brata sa istim ciljem ali različitim usmjerenjem, jedan stariji i stara, a drugi mlađi i mlađari.“
Poslije 5500 nastupa, tri zbirke poezije, i teško je nabrojati šta je sve stalo u tridesetak godina koje je Šanta Panta, poznat i kao Radojica Stanković, posvetio djeci, sada je odlučio da se vrati starim vremenima kada je pjevao u grupama “Još malo ljubavi”, “Luna”, “Rebeka”… I pripremio album. U starom, dobrom, maniru. A i ime mu je takvo “Nikad više ti i ja”.
U kakvim su rodbinskim vezama Šanta Panta i roker Radojica Stanković?
Moju majku su, onomad , često pitali: ,,Kako ti bijaše ime sinu?“, o ona bi mudro odgovarala – Šanta Panta , a tepaju mu Radojica… Šanta Panta je proizvod mog rokenrol bitisanja od malih nogu kada sam kao dječaćić, zahvaljujući bratu Zoranu, upoznao čudesni zvuk singlica iliti malih ploča kako se to tada zvalo, u jednoj maloj zajedničkoj sobi u Nikšiću i prosto upijao glas Elvisa Prislija , Bitlsa , Rolingstonsa ali na mene je i sada veliki uticaj imao Grk Demis Roussos i ta pitka lakoća pjevanja. Sve je to u nekom mom, kasnije svojstvenom maniru, prešlo u rokenrol pjevanje za djecu sa ne tako naglašenom jačinom glasa, što sam radio kao pjevač rokenrol grupa “Još Malo ljubavi”, “Luna”, “Rebeka”…
Pedagoškim pristupom djeci nikako nijesam mogao imati kožnu jaknu na sebi, par minđuša, kožne pantalone i čizme… ali sam sa šarenim kostimima, vjerovali ili ne – ukupno 17, trudio se da izgradim sličan stil ali zanemarljiv u odnosu izgovorenog. Nas dvojica smo ko dva brata sa istim ciljem ali različitim usmjerenjem, jedan stariji i stara, a drugi mlađi i mlađari.
Da li te umjetnički svijet odraslih doživljava kao Malog Radojicu?
Na ovim prostorima umjetnost je postala prolaznost koja bljesne i brzo pada u zaborav što sam na svom primjeru milion puta okusio, sažvakao, padao, išao kao Jesenjin u kasne sate, kao Tom Sojer bježeći od kuće i kao Snežana – ne pogubljena… Mali Radojica je u epici primjer hrabrosti, junaštva i jedna, po meni, stradalnost naroda od većeg i nemogućnost direktnog odgovora silom, što predstavlja iluzivno maskiranje stvarnosti.
I u današnjem vremenu je vrlo slična situacija sa barom punom krokodila, skakavaca, riba, mušica, vilenjaka, praskozorja… Mali Radojica često gnjuri sa slamkom i traži vazduha… Baloni su krupna lopta sa golom i prečkom…
Prvi stvaralački korak napravio si u časopisu, sudeći po novom albumu koji pripremaš, proročkog imena „ITD“?
Davne 1984. godine, roditelji su voljeli tu moju umjetničku crtu, a i loza (baba od Zogovića, mama od Lalića) geneza Stankovića, davala mi je za pravo da pokušam pronaći taj trougao gorštačkog i plemenitog, mudrog i hrabrog, osjećajnog i nedokučivog – često, pa sam počeo prenositi na hartiju pjesničko neiskustvo i iskrenost i pisati razne tematske i ne tematske varijacije, pokušavajući se naći u svemu i u tome sam imao poprilično uspjeha u školi i van nje i iskazanom roditeljskom brigom i vaspitanjem bilo mi je na dohvat ruke sve što je u tom momentu bilo aktuelno… Od kaseta, ploča, knjiga, časopisa…
Našao sam sebe u tada vrlo popularnom tinejdžerskom nedjeljniku ,,ITD“ i poslao u Beograd razgovor sa aktuelnom barskom grupom “Katapult”. Pošto nijesam imao fotografije, makazicama sam isjekao njihove sa ploče koju su mi poklonili i poslao. Cijeli intervju je nedirnut objavljen i nagradjen sa 500 novih dinara… I tako dalje…
Kad skineš kostim Šante Pante u šta se pretvoriš?
Odem u poštu platim račune, svratim kod Pera i Veska, družim se sa različitim karakterima, često pomognem kome mogu, odem u crkvu, odem u ribolov, i volim svoju djecu… Sada sam sam i često se borim sa vjetrenjačama.
Djeca koja su nekada bila tvoja publika danas imaju djecu. Je li novi album njima posvećen ili za njih, do kraja života, ostaješ Šanta Panta?
Mnogi ljudi miješaju babe i žabe. Odrastanje sa Šantom Pantom je uvijek bilo veselo i mnoge, današnje mame i tate, kao takvog ga i pamte. Moraju se razlikovati pjevanje na raznim manifestacijama i predstave… Mnogi nijesu imali prilike da oboje prigrle, pa se desi da im je sve isto… Mojih 5500 nastupa, 1026 humanitarnih od toga, morali su imati razne pozitivne i negativne konotacije, ali je trud nemjerljiv i cilj, a on je izvući osmijeh, radost druženja i poruku, a to često vidim kod onih koji imaju svoju djecu, a koje sam zabavljao i na ulici i na pijaci i okruženju… Malo je poznato da sam zastupljen u udžbenicima za osnovnu školu, da sam izdao tri autorske knjige poezije (“Zvijezde na dlanu”, “Da si ovdje draga moja mati”, “Ljubav kod strikove kafane”) dvije kasete, sedam cd, tri dvd i ostvario 2000 emisijica za najmlađe. Najvećim uspjehom smatram, kao jedini crnogorski umjetnik sa područja na kom živim, da sam na svojim koncertima imao u SC Morača 7000 ljudi, sedam puta u Nikšiću po 6000, u Bijelom Polju 3000, u Beranama 3000 i svuda u Crnoj Gori gdje sam stekao velika prijateljstva i poslije tri decenije rado viđen gost. Dvije nove predstave: “Da sam Neko ko vlada planetom” i “Dječja prava i zabava”, samo će to i potvrditi.
Pripremam i roman “Pećina” i mini album sa četiri pjesme (da ga tako nazovem – za odrasle) “Nikad više ti i ja”, gdje ću konačno pokazati da nijesam, zalud, priznat u mojoj državi kao umjetnik. Pjesma koja će se zavrtjeti neka bude premijerno u Slobodnoj riječi. I, naravno, ostajem Šanta Panta , a tepajte mi Radojica!
Mirko Rakočević
Izvor:youtube.com
